Moj zivot, moje navike

08/07/2022

Anđeo bola

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Duga je umorna noć, crno je nebo i zemlja,
Kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće.
Možda je rosa od suza, što se sa neba vraća
Pa tiho na jadnike kaplje…

U gomili gospodskih kuća, u sjaju čarnih tapeta,
Nižu se kutići tajni, mirisni budoari,
Nad njima čađava soba – ta neka nesreća hoće
Uvijek sklad da kvari!

Tu se anđeo bola u vidu svijetloga duha
Nad prazni naginje krevet, da trudnu napipa nogu;
Al ništa – – na jastuku samo nešto ostade suzâ,
A jadnik luta – sprema se – Bogu!

Noćna zlokobna ptica vidje sa razvala stara,
Kako se uzmuti voda, kako se pomoli ruka – –
I opet umorna noć, i dosadna bezglasna tama
Šuti vrh groba ljudskijeh muka…

Anđeo svetoga bola u vidu svijetloga duha
Stoji uz prazni krevet, eterno pritišće čelo,
I gleda, gdje se iz vode mučena povraća duša
Onamo, gdje joj je ležalo tijelo.

Gleda, kako se tiho nad prazni naginje krevet,
Trula kako se slama čudno svijetliti uze,
I sveti poljubac čuje, s kojim se mučena duša
Povraća, svoje da poljubi suze.

Gleda, kako se čisti u vlastitoj krvi i znoju,
U suzama srca svoga, i kako se diže tada,
O svojem rođenom krilu zapliva lako i voljko
Morem zvjezdanih mirijada…

Dolje – pod oblačjem tamnim crno je nebo i zemlja,
I kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće – –
Biti će rosa od suza, što se sa neba vraća,
Pa tiho na jadnike kaplje …

A gore – nad oblačjem tamnim, kud ljudsko ne vidi oko,
Alemi gore sjajni i živi;
Sklopljenih ruku i krila ondje se anđeo bola
Svojijem žrtvama – divi!

Nada, 1895.

07/01/2021

JAKA
Kada te drugi vide kao snažnu ženu, oni misle da ti nije potrebno ništa i niko, da se možeš nositi sa bilo čime i da se možeš izdići iznad svake situacije. Da ti nije potrebno da te neko sasluša, brine o tebi, ili da ti ugađa.
Kada te doživljavaju kao snažnu ženu, očekuju od tebe da rešavaš njihove probleme. Oni se obraćaju tebi, i misle da ti ne moraš da se obraćaš nikome.
Jaku ženu ne pitaju da li je umorna, da li pati ili ne uspeva u životu, da li ima strahove ili brige. Važno im je samo da je ona uvek tu za njih: svetionik u magli, ostrvo u moru.
Jakoj ženi se ne oprašta. Ako izgubi kontrolu, postaje slaba u njihovim očima. Ako se iznervira, nazvaće je histeričnom.
Ali, nikoga od njih ne zanima koliko je energije potrebno da svakodnevno budeš ta, snažna žena.
Poštuj snažne žene u svom životu, odaj im počast, i podrži ih, jer je i njima potrebno da budu saslušane, pažene i voljene. Potrebno im je i da se, ponekad, odmore.

30/12/2020

Kad dolazim, pitam se cekas li me.

Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.

Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.

A nisam ti rekao:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.

A ja kasnim.

Volim te.
I volim sve sto si ti.

Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.

Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.

Bore na tvom licu i moje su.

I u tom trajanju ne znam da li sam ucinio sve za tebe

ljubavi moja.

22/12/2020

Život je rijeka što brzo teče
i nikad ne znaš što sutra nosi.
Kad jednom priđeš oceanu smrti,
uzvodno ne možeš, bez obzira tko si.

Onda te preuzme vjetar morski
pa se u visoke oblake digneš.
Padneš ko obična kapljica kiše;
do nove rijeke ponovno stigneš.

Pa opet tečeš; nose te struje
i vrte virovi sreće i tuge.
Ne ideš kud hoćeš, plutaš kud moraš,
jer vezan si nitima nebeske duge.

Život je rijeka

Dok slijediš svoje sebične želje,
nose te vali ko trulu granu.
I uvijek moraš nizvodno ići,
jer sve rijeke teku na jednu stranu.

Nekad si na vrhu, nekada na dnu,
a nizvodno dolje čeka te slap.
Onda se uskoro u ocean sliješ,
pa zatim ponovno postaneš kap.

Vladimir Pavić

18/12/2020

16/12/2020

“Ako ideš brzo sustići ćeš nevolju, ako ideš sporo, nevolja će tebe sustići.”

12/12/2020

Starica

Cija si majka starice tuzna

sto cesto pogled ka putu skreces?

Nade jos ima u oku suznom

sama do groba ostati neces.

I danju sanjas dvoriste puno

musave dece i zagor ljudi.

Ali te java gorke tisine

iz slatkih snova uvek probudi.

Cija si majka starice tuzna

na staroj klupi sto sedis sama?

Pod tresnjom bujnom rumenog ploda

u tvome oku sve veca tama.

Dejan Timic

04/12/2020

Ako me nikad ne pozoveš

Kad mojih stopala više ne bude
u prašini p**a ovoga,
i skela bude redovno plovila bez mene,
kad budem kupijo i prodao
poslednji put,
i mojim odlascima na pijacu u zoru
i vraćanju kući u sutone
bude došao kraj,
šta ako me se ne budeš sjećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvjezdama.

Kada prah bude prekrio
strune mog instrumenta,
i gušteri se
po mom dovratku budu verali,
kada vrt moj asketsko ruho odene
spreman za pustinju,
a korov zakrili vodu u mom bunaru,
šta ako me se ne budeš sjećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvjezdama.

Muzika neće ćutati
u flauti života,
a sati će teći
neprekidno brujeći.
Skele će biti pune,
kao danas što su,
ljudi koji žele na drugu stranu da pređu.
Goveda će pasti,
govedari će se igrati na livadama.
A šta ako me se ne budeš sjetila,
ako me nikad ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvjezdama.

Ali ko kaže
da mene neće biti toga jutra?
Ja ću se igrati
u svim igrama onih što žive.
Imaću nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vežu,
jer ja u svim vremenima postojim
i večito ću se na suncu kretati.
Šta onda ako me se ne sjetiš,
ako me nikad ne pozoveš
podižući pogled ka zvjezdama?

Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sačuvaj moju pjesmu.

Rabindranat Tagore

27/11/2020

Trebati ćeš mi u starosti, kad budem gunđao,
jer ne znam gdje su mi naočale
da kažeš: “Eto ti ih na nosu, bleso mali.
Tako bi ti i srce još uvijek tražio, da nije bilo mene
da kažem da je na svom miestu.”

Trebati ćeš mi u starosti,
da te se sa radošću sjećamo,
umjesto da te se sjećam sa tugom.

Trebati ćeš mi u starosti, da te opomenem
kad kažeš: “E, kad se sjetim kakva sam bila”,
da ne smiješ tako govoriti u mom prisustvu,
jer si mi ljepša no ikada.

Trebati ćeš mi u starosti, da joj se rugamo
kada nas pita gdje nam je bila mladost.
Trebati ćeš mi u starosti, kad ishlapim,
da kažeš: “Bolje mozak, nego srce”.

Trebati ćeš mi u starosti,
da ne dopustiš da ostarimo.

Trebati ćeš mi u starosti, da kažeš:
“A rekao si da me ne možeš voljeti jače”.

Trebati ćeš mi u starosti, da me grdiš
što tvrdim da doktori nemaju pojma
i ne pijem ljekove,
jer si ti najbolji ljek za moje srce.

Trebati ćeš mi u starosti,
da me izbaciš iz kuhinje, kad pečeš kolače:
“Strpi se, gori si od djeteta”.

Trebati ćeš mi u starosti,
kao što mi trebaš sada, ali mnogo više.

Trebati ćeš mi u starosti, da me pitaš:
“Nije ti valjda opet do toga?”,
a ja da kažem: “Meni je uvijek do tebe”.

Trebati ćeš mi u starosti, da kažeš: “Oprosti što sam vikala”,
a ja da te tješim: “Nisam te ni shvatio ozbiljno”.

Trebati ćeš mi u starosti, kad me zoveš DEDA,
da kažem: “Reci, pile moje malo, prgavo”.

Trebati ćeš mi u starosti,
da te volim
i kada me starost napusti.