26/08/2026
REZIDENCIJA ZA MLADE UMJETNIKE /CE_ LUANA LOJIĆ // kolovoz-rujan// AŽ
ureknuti ušće usne usnila: prizivanja Tekućih produkcija je novog rada Luane Lojić u suradnji s Billie Hewitt Pavlicom i Mirnom Udovčić, koji se bavi vodama kao prirodnim i kontroliranim resursom, tijelom kao tekućim medijem i fontanskim baštinama kroz vizualno skladanje, instalaciju i performans.
Narativ kojeg smo tražile nastaje između stvarnosti i fantazije o mjestima gdje izvire pitka voda. O razlikama između prikaza prirodnog mjesta, stvarnog mjesta, (pre)priči i utiscima o istom. Fascinirana propagandama krijepkosti vode – gdje je uvijek čista, jako duboka i nedotaknuta, prelazimo na mnoge reklame za flaširanu vodu 80-tih koje prikazuju energetska folklorna kola i radnike na polju koji svoj rad potkrijepljuju redovnom hidracijom. Utvrđujemo kako u zadnjih 40 godina jezik reklama prodajne vode orbitira prema holističnom zdravlju, čistoći, atletizmu, regeneraciji duha i tijela. Shvaćamo kako povijest našeg odnosa s vodom implicira i energetsku manipulaciju kroz crpljenje, kanale, hidroelektrane, umjetna jezera, brane, gradski dovod/odvod, fontane, toplice, bazene, SPA.
Primarni je interes bio baviti se razlikama tih prikaza, a preliminarna google maps šetnja digitalnim prostorom pokazala je kako im se prići može tek djelomično. Posjet terenu je ne samo to potvrdio već i otkrio kako većina izvora nije ni označena na karti, kako nisu sva usputna vrela pitka, a odnosi mještana prema njima veoma različita – ponegdje je je to vrilo a ponegdje lokva.
Trećina izvora nalazi se u dalmatinskom zaleđu, dok su sva pod koncesijskim ugovorima u trajanju od 30 godina. Terensko istraživanje je otkrilo kako su to mjesta ranjena za vrijeme rata, koja su i dalje pusta, rijetka, gdje se ljudi sreću jednom u 9 km. To su mjesta krške flore, krava, pastirica, zlatnih kovanica u malim pravoslavnim kapelicama, praznim pečenjarama, mina, ruina mlinova, starih kuća koja se sastavljaju i rastavljaju s dekorima spirala, koza, cigareta u ustima, fotelja od trava, mjehurića.
Istražujemo performans koji materijalizira, imenuje i intervenira u nove jezične objekte. Riječ voda ulijeva se u riječi voditi, vođenje, navođenje, prevođenje, zavođenje, a rijeka u riječ, potok u potom, ušće u usne. Fokus ovog rada je reflektirati i ponovno osmisliti ova ranjena mjesta kroz alternativne ontologije jezika. Kada nešto imenujemo, stvaramo ga, ili ono postaje očigledan objekt stvarnosti. (Luana Lojić)
Luana Lojić (P**a, 1991.) umjetnica je koja zamišlja osjetilne podatke kao polupropusna, autonomna, kaotična i promiskuitetna bića. Opsjednuta je pretakanjima, hiperinformacijskim prašinama i osjetljivim medijima. U svojim instalacijama i performansima najčešće istražuje eksperimentalne predaje o objektnoj empatiji, kozmofiliji i suptilnim sponama tvari. Njen najveći san je reciklirati sve svoje radove zauvijek ili dok ne pročisti sav osjetilni otpad. Dijeli život s kujicom Ullom i tvori šestinu kolektiva Ljubavnice.
