Ručni rad Violeta

18/02/2026

Ovo mi je danas iskočilo kao podsjetnik da sam to objavila prije tri godine. Tada se nisam previše zadržala na analizi te misli – podijelila sam je jer mi se svidjela. Prepoznala sam u njoj svoje nedostatke, osvijestila ih i, bez previše filozofiranja, počela raditi na sebi.

Danas, kad mi je opet iskočila, sjela sam i prvi put stvarno razmislila koliko sam se u međuvremenu popela na ljestvici osobnog razvoja. I tu je krenula mala retrospektiva…

Nekad nisam donosila odluke.
Ja sam ih mentalno secirala – svaku odluku rastavljala na dijelove, pretjerano analizirala, kopala do besmisla i išla preduboko. Onaj vječni: “što ako…?”

Prvo analiza.
Pa analiza analize.
Pa kratka pauza da razmislim jesam li dobro analizirala.
Scenariji A, B, C… i naravno Z – onaj gdje sve krene krivo, jer zašto ne.

Kad bih konačno donijela odluku, normalan čovjek bi krenuo dalje.
Ja ne!

Ja bih tada analizirala svaki korak, svaku riječ, svaki pogled:
„Zašto je ovako pogledao?“
„Jesam li to trebala reći?“
„Možda je šutnja imala dublje značenje?“...

Dijagnoza? Overthinking.
Teži oblik. S bonus simptomima.

S godinama sam shvatila da sam potrošila ogromnu količinu energije na stvari koje su mi tada bile jako važne, a danas mi služe uglavnom kao materijal za smijeh. Nisu bile nebitne – samo nisu zaslužile trosatnu mentalnu raspravu bez zaključka.

Na jednom predavanju čujem: „Pametan čovjek uči iz pogrešaka.“
I tu me pogodi: čekaj… znači griješiti je dopušteno?
Znači nije smak svijeta ako ne pogodim iz prve?
Znači ne moram sve predvidjeti? Skandal.

Danas donesem odluku, napravim korak i ne vraćam se pet p**a provjeriti jesam li ga trebala drugačije spustiti. Manje analiziram, tuđe mišljenje me sve manje zanima i pokušavam živjeti sadašnji trenutak. Jer istina je jednostavna: nema problema bez rješenja – ima samo ljudi koji su se umorili razmišljajući o problemu.

Overthinking je bio moj lifestyle.
Sad je samo bivša faza.
I gle čuda — svijet se nije raspao!

17/02/2026

Poslušala sam Andromedu bez da sam gledala Doru i moj dojam je – ok je, ali me nije “uhvatila”.

Čuje se da je drugačija i da ima zanimljive tonove, nešto tu iskače, ali ne mogu točno reći što. Ima mistiku i atmosferu, ali meni osobno fali onaj „klik“ koji te odmah povuče.

Možda sam jednostavno više tip za pjesme koje imaju jasan ritam, prepoznatljiv hook i emocionalni udar već u prvih par sekundi, kao što je to bio Baby Lasagna. To je bila energija + identitet + zabava, bez praznog hoda.

Ovdje je naglasak više na ugođaju nego na eksploziji – pjesma nema neki veliki vrhunac, stalno lebdi u istom emotivnom tonu, nema "aha" trenutka pa mi na trenutke djeluje pomalo ravno, čak i malo dosadnjikavo.

Pretpostavljam daa je na Dori Andromeda djelovala jače u kontekstu slabijih pjesama.

Kad je slušaš izvan tog balona, bez natjecanja, ostaneš s osjećajem:
“ok je… ali i?”

Ne mislim da je loša pjesma, samo je više „za glavu“ nego „za tijelo“. U svakom slučaju, sretno im na Eurosongu – bit će zanimljivo vidjeti kako će sve to izgledati na velikoj pozornici.

Subscribe and 🔔 to Eurovision 👉 https://www.youtube.com/user/eurovision?sub_confirmation=1 ​LELEK won Dora 2026 and will represent Croatia at the Eurovisio...

17/02/2026

Viki Viktorija Martina Laklija ....zadnji osvrt na knjigu Znam, dosadila sam, al' istrpite još malo.🤣

Naslov: Životinjska farma – vječna lekcija o (ne)ljudskom ponašanju

Nakon što sam pročitala Georgea Orwella "Životinjsku farmu", još uvijek sam pod dojmom. Ova sjajna knjiga me natjerala na duboko razmišljanje o tome kako se ljudsko ponašanje, s egoizmom, borbom za moć i nesvjesnim slijedom, savršeno odražava kroz priču o životinjama. Nevjerojatno je koliko je, unatoč protoku vremena od nastanka djela, ljudska priroda ostala ista.

Čak i dok tehnologija neumoljivo napreduje, čini se da smo mnogi ostali zarobljeni u nekom obliku mentalnog zatvora, fokusirani na osobne ambicije – novac, uspjeh, moć – a rijetko kad zastanemo da se zapitamo tko smo zapravo u tom vrtlogu. Kao što sam doživjela čitajući poglavlja, Orvell nam pruža ogledalo u koje se trebamo pogledati.

Ovo nije samo priča o životinjama. To je snažan podsjetnik na odgovornost koju donosi moć. Kad dobijemo priliku voditi druge, naša je dužnost služiti njihovoj dobrobiti, a ne samo očuvati vlastitu poziciju ili ostvariti profit za sustave koji nas ionako lako zamjenjuju. A za to smo, nažalost, sami krivi jer smo svojim pasivnim pristajanjem dopustili da se te "iznimke" dogode. Nadam se da ćemo se češće zaustaviti i razmisliti o ovim važnim lekcijama.

U NAJAVI JE SLJEDEĆA: 1984 😄

16/02/2026

16/02/2026

Legenda 😊🍔🍟

Postoji teorija o izdavanju narudžbi.

U teoriji:
Broj se pojavi na monitoru.
Gost pogleda ekran.
Dođe po svoju narudžbu.
Mi pružimo tacnu, poželimo dobar tek, zahvalimo se i pozovemo na ponovni dolazak.

U praksi:
Broj se pojavi.
Gost tipka poruku.
Netko je u toaletu.
Netko raspravlja tko će platiti.
Netko pita: “Koji je naš broj?”
A mi razvijamo glasovne sposobnosti na razini audicije za glazbeni show.

I onda dođe Mario.
On ne doziva brojeve. On ih interpretira.
Malo promijeni visinu tona, malo ubaci dramu:
“Triii sto petnaaest…?”
I gle čuda — 315 se materijalizira.

Tehnologija je super stvar.
Monitori rade. Sustav radi.
Ali ponekad je i dalje najjača – ljudska energija.
Zadnji dan, a on nama drži mini edukaciju iz šarma i komunikacije.

Neki ljudi ne izdaju samo narudžbe.
Oni izdaju atmosferu.

Legenda. 👏

15/02/2026

11.2.2026., srijeda

Danas je prva godišnjica smrti mog tate.
Ali on nije samo u ovom danu.
On je u meni svaki dan – u uspomenama koje mi se vraćaju, u svemu što smo proživjeli i u svemu što nismo stigli izgovoriti.
Naš odnos nije bio savršen. Zapravo, bio je daleko od toga.
Moj tata bio je strog. Očekivao je puno – od mene i od mojih sestara. One su, činilo mi se, uspjele ispuniti njegova očekivanja. Ja nisam. Nisam stigla.
Ratna zbivanja u Jugoslaviji promijenila su svima život. Naša tragedija bila je manja od mnogih, ali je bila naša. Morali smo pobjeći iz Srbije jer smo bili Hrvati. U tom trenutku nisi bio podoban ni jednoj strani. Nije bilo lako ostati, ali nije bilo lako ni početi ispočetka. Život je išao dalje bez pitanja – kako ćeš naći posao, kako ćeš nahraniti obitelj, kako ćeš platiti režije. Pet gladnih usta. Buđenje u četiri ujutro i stajanje u redu za crni kruh. Bila sam premlada i nezrela da sve to razumijem.
Učio me da volim ljude. Da ih ne dijelim ni po čemu osim po tome jesu li ili nisu ljudi. A vremena su bila surova. Ljudi povrijeđeni, puni boli i gubitaka. A ja sam u glavi imala samo jednu misao – da smo svi samo ljudi od krvi i mesa.
Danas znam: moj tata je bio borac. To tek sada vidim, sada kada imam svoju djete.
Iz škole nisam smjela doći s četvorkom. Slijedile su kazne i sati provedeni nad knjigom. U osnovnoj školi bila sam odlična – svi razredi pet. Bio je ponosan.
A onda je došla gimnazija. Ne ona koju sam željela. Prvi tjedan – jedinica iz hrvatskog jer sam govorila ekavicom. Kako sam u mjesec dana mogla naučiti ijekavicu? Nisam imala prijatelje, nisam imala nikoga tko bi mi pomogao. Tek smo došli. Ta nepravda i diskriminacija ostavile su trag koji i danas nosim.
Učila sam dan i noć, ali petice su bile nedostižne. Polako sam tonula. Tata je imao svoje brige – prehraniti obitelj. A ja sam postajala razočaranje. Mama se razboljela. Tata je počeo piti. Sestre su, činilo mi se, sve to lakše nosile. Istina je bila da smo se svi polako raspadali.
Na kraju smo se i raspali. Sestre su otišle, završile studije. Mi smo se udaljile. Tata je otišao. Zaljubio se i odlučio da je vrijeme da se posveti sebi. Ostala sam s mamom koja nakon operacije kralježnice više nije mogla raditi. Zaposlila sam se u McDonald’su. Njegove riječi – “McDonald’s je idealan posao za tebe” – dugo su me boljele.
Bila sam studentica prava. Borila sam se, radila, preživljavala. Mama i ja živjele smo od moje plaće. Bilo je dana kad sam bila ljuta, povrijeđena i slomljena. Trebale su mi godine da prihvatim da snove koje sam imala možda nikada neću ostvariti.
Koliko sam bila ljuta na njega, toliko sam ga i voljela. S vremenom sam shvatila da nije bio loš čovjek. Bio je čovjek koji se nikada nije uspio prilagoditi. Čovjek koji je digao ruke ne samo od nas, nego i od sebe.
Kad sam postala majka, otvorili su mi se vidici. Shvatila sam da ni ja nisam bila jednostavno dijete. Bila sam buntovna, tvrdoglava, puna inata. A on nas je odgajao najbolje što je znao – baš kao što ja danas odgajam svoje dijete.
I tada sam shvatila ono najvažnije: da je oprost najveći blagoslov.
Predugo sam u sebi nosila osjećaj manje vrijednosti. Kao da nikada nisam bila dovoljna. Kao da su ocjene bile mjera ljubavi. Kao da su petice trebale dokazati da vrijedim.
Danas znam – ljubav ne stane u broj. Ne mjeri se uspjehom ni ispunjenim očekivanjima. Bila sam dijete koje je dalo onoliko koliko je tada moglo.
Oprostila sam njemu. I oprostila sam sebi.
Jer tek kad sam otpustila krivnju i potrebu da budem “dovoljna”, osjetila sam mir.
Danas, kad ga više nema, žalim zbog mnogo toga. Zbog riječi koje nisam rekla. Zbog savjeta koje nisam slušala. Znam da je u mnogim stvarima bio u pravu.
Ali lijepo smo se rastali. Držala sam ga za ruku do posljednjeg daha. Govorila mu da je sve u redu.
“Tata, volim te” nisam izgovorila.
Ali znam da je osjetio.
Spokojno je otišao.💜

17/06/2024

Kutija Elio

20/05/2024

Kutija Ljubav❤️