02/06/2026
MI ILI PRIČA O MIJATU 👍
(UZ 80. ROĐENDAN NEVENA MIJATA FIĆE)🎶
Uz šokantnu vijest i tužni zbogom odlaskom Andreja Baše💔 (10. veljače 1950. – 1. lipnja 2026.), danas dolazi, kako to uostalom u životu i biva, i važan sretan dan. Ne, neću opovrći svoju objavu, kad je riječ o Facebooku, o svojevrsnom stanju mirovanja: samo ponavljam tekst kojeg sam napisao prije tri godine, uostalom kako je jučer Heg prokomentirao “Čitat ćemo stare tvoje postove”. Evo jednog kojeg danas doista trebam ponoviti, a vi ako stignete – pročitajte ga!
SRETAN, SRETAN 80., FIĆO! 🍾🎂🥂
Ovo je čestitka Nevenu Mijatu Fići za njegov 80. rođendan. Rođen je dakle 2. lipnja 1946. u Zadru. Čestitka je malo veća, kako on to uostalom i zaslužuje, no istodobno to je priča o nama koji smo s njim više-manje skoro čitav naš životni vijek. Zato:
MI ILI PRIČA O MIJATU
Rivali
Da, zapravo, priča je to o važnom rivalitetu dva vršnjačka sastava. Nazovimo ih Prvi i Drugi. Prvi: bolji glazbenici i s godinom više staža; Drugi: „mlađi na sceni“ i „mlađi u srcima“. Prvi su pokušavali jedva moguće: afro-cuban, bossa novu, be bop i cool zajedno s cha cha cha, swingom i onda twistom: jedna do druge „Night In Tunisia“ i „Marina“! Drugi su sanjali moguće: „dvanaestice“ i „četvorke“, „Apache“ i „Tutti frutti“, „Svi se vrte oko Sue“ i „I'll Be Home“. Prvi: truba, saksofon, električna gitara, klavir, kontrabas i Trovin set bubnjeva protiv Drugih: tri električne gitare, električnog Hohnerova harmonija i Mengešove baterije. Pojednostavljeno: 50-e protiv 60-ih!
I onda, škola je bila gotova, duga ljeta su bila gotova, jazz je bio gotov i rock 'n' roll je bio gotov – ludi mladi svijet je slavio: živio beat! Stari bi rekli: došli divlji i istjerali pitome: Beatlesi, Stonesi, Animalsi - Sinatru, Claudija Villu, Pata Boonea i Ivu Robića, čak i Elvisa, Cliffa i Shadowse. Za pametne, rivalitetu je došao kraj. Valjalo je nastaviti zajedno: the best of both worlds.
Da, na redu je pojašnjenje. Dakle, ja sam bio Drugi, onaj koji je sa zavišću slušao i gledao Prve i pokušavao biti bolji. Nije mi uspijevalo, ali opet nekako zahvaljujući električnim magnetima privlačili smo one koji su tek dolazili. Pa privukli smo čak i njih, Prve, i tako smo sve koji su pratili to natjecanje, što se događalo tek u usmenoj predaji, u zakutcima lokalnog razmetanja i podrugivanja, iznenadili kada smo složno zaključili: idemo zajedno! Kamo? Naravno, u Zagreb! Na vrh!
Rađanje
E sad, to zadnje dugo toplo ljeto trebalo je razbistriti za u buduće, tko je tko u toj simbiozi: tko će između trojice gitarista biti solo, ritam, bas; tko će biti bubnjar, a tko klavijaturist (tu dileme nije bilo); kontrabas i truba su odmah otpali, oni su pripadali prošlom svršenom vremenu; saksofon je ok (saksofon je uvijek bio ok!), i ono najvažnije: tko će pjevati, ili hoćemo li možda svi pjevati? Vrijeme instrumentalnih sastava bilo je prošlost, a mi smo iz grada u kojem svi pjevaju: najprije u tovernama, pa u serenadama, u manjim klapama, pa u onom velikom zboru koji se zove „Kolo“, a onda tu se već nazirala i muška pjevačka reprezentacija bivše države (da vas podsjetim, govorim o 1965. godini!) Vice Vukov, Arsen Dedić i Mišo Kovač! Valjda netko i od nas može?
Da, tko će pjevati? Na prvom nastupu za ondašnji Dan Republike, u ondašnjem Domu JNA, ne sjećam se što sam ja pjevao, a pjevao sam barem tri, četiri stvari: „Evergreen Tree“, „Se piangi, se ridi“, „I Want To Hold Your Hand“, „I Should Have Known Better“? (fakat bi trebao bolje znati!), ali se dobro sjećam(o) što je pjevao On. Pjevao je „Play with Fire“ i ljuljao se lijevo, desno za mikrofonom na statičnoj konzoli iznad njegove klavijature tako da se glas, koji će uskoro postati simbolom R&B i soul vokala bivše države, jadno čuo, i tek na mahove. Usput oni koje smo zarazili glazbom, rock zelembaći, zvali su se Polarisi, otprašili su kao naši gosti „You Really Got Me“ i pomeli nas s pozornice!
No, bila je to i inače godina za zaborav. Nismo se svi uspjeli ukrcati u onaj Noćni preko Perkovića za Zagreb. Problemi s upisima razdvojili su nas do sljedećeg ljeta koje će onda postati pravi lakmus naših sposobnosti. U uspomenama spremljenoj bašti hotela „Krka“ nakon razmjene repertoara preko pisama i desetak dana proba svirali smo dva vruća mjeseca tijekom središnje proslave 900. obljetnice spomena Krešimirova grada. Preuzeo sam ulogu glavnog vokala. Ta ja sam nakon prvog semestra na beogradskoj arhitekturi odustao od planiranog da se nagodinu prebacim na zagrebačku. Petar Anagnosti, zloglasni profesor nacrtne ubio mi je volju za novim Corbusierom i otvorilo se vrijeme za skidanjem najnovijih hitova rascvjetane beat ere. U famoznom komisionu u Nušićevoj (bit će to, s obzirom na ono što će se dogoditi za otprilike deset godina, poput scene iz „Povratka u budućnost“) kupit ću „američke“ Stonese „Out of Our Heads“ i Beatlese „Beatles VI“, nabubat ću „Satisfaction“, „The Last Time“, „Mercy, Mercy“, „That's How Strong My Love Is“ i „Cry To Me“, „Dizzy Miss Lizzie“, „Bad Boy“, k tomu „Yesterday“ i „The Night Before“ (singl) i stare laganice „P. S. I Love You“, „Till There Was You“ i „Anna (Go To Him)“. Sve to uz hrpu Elvisovih i Cliffovih kao što su „Jailhouse Rock“ i „Hound Dog“, „Forty Days“ i „When the Girl In Your Arms Is The Girl In Your Heart“. A onda sam skinuo i „Školjku“ riječkih Uragana, nagrađenu s baš završenih „Melodija Kvarnera“, jer smo dobili poziv da nas snime za RTV Zagreb – televizijska ekipa s tonskim kolima i magnetoskopom došla je zbog spomenute obljetnice – a morali smo izvesti nešto na hrvatskom pa smo uz Ottavianijevu „Školjku“ snimili, svi zajedno urlajući, „Ti nećeš doći“ (naše prvo televizijsko slikanje) koju je On imao negdje u jednoj od svojih kajdanki.
Konačno, što je bilo s Njim u toj papazjaniji raznorodnih vokalnih i instrumentalnih hitova? Jer, koristili smo repertoar Prvih, prikladan ovoj hotelskoj terasi, koji je podrazumijevao standarde 30-ih, 40-ih i 50-ih, poput „I Got Rhythm“, „Caravan“, „Night And Day“, „Stranger On The Shore“ ili klasične Robićeve fajront teme „Srce, laku noć“. Da, On je dobro svirao Floyda Cramera pa smo izvodili „San Antonio Rose“ i „Last Date“, recimo, a zbog Aljošina saksofona i „Yakety Sax“ Bootsa Randolpha. Sjećate se Aljoše Gojanovića, bio je Mjesečar, Miovac i Robot? I onda jedne večeri u kolovozu, sasvim pri kraju angažmana, netom je iz Trsta stigla Farfisa – treba reći naši honorari potpomognuti roditeljskim financijskim razumijevanjem investirani su u nabavku triju Voxovih stotki (Vox AC 100) i Voxova tranzistorskog T60 bas-pojačala (svirao ga je Paul McCartney) te naravno tada popularnih Farfisa orgulja - dakle predvečer, prije početka svirke, u vrijeme kada smo znali napraviti probe za neku novu stvar, sjeo je za nove orgulje i rekao „Evo jedne dvanaestice. Iz D je. Ja krećem, pa upadnite!“ I krene „Bo Diddley“ spuštanje iz A, preko As i G na D i onda šetnja, a on će: „You had nothin' when I met you, baby/ but look what you got now/ Sometimes I wonder, did I make a mistake/ when I brought you to the south?/Gonna send you back to Walker…girl, that's where you belong…” Pustio je glas a mi smo stajali hipnotizirani ostavivši ga da se sam prati! Stao je: “Dobro šta je s vama!? ‘oćete li il’ nećete?” Pred nama je stajao Eric Burdon, samo što je ovaj svirao orgulje i zvao se Neven Mijat Gorki s nadimkom Fićo!
Uspon i pad
I onda je nastavio “Baby, Let Me Take You Home”, pa “I’m Crying”! Za Zagreb je već imao Raya Charlesa “I Don’t Need No Doctor”, pa Jamesa Browna (ej, kako je zvučao “It’s A Man’s Man’s Man’s World”!). Izvodili smo mi Top Twenty: Kinkse, Holliese, Who, naravno Stonese, Beatlese, Beach Boyse; pjevao sam Toma Jonesa, Scotta Walkera (“The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” iliti “Sjaj u tami”!), naš gitarist Mirko Vukšić specijalizirao se za Beatlese “Here, There and Everywhere”, “For No One”, “She’s Woman”, višeglasno smo pjevali “California Dreaming”, “Good Vibrations”. Čak smo, dobivši poziv Radio Zagreba u “Istri” snimiti nešto svoje (Mlinarčev “Osmijeh” otvorio je vrata i drugima) izveli smo polifono njegovu drugu “Ljubav je stvorena za nas”, aranžiranu po uzoru na spomenutu “pocket symphony” Beach Boysa s elementima kanona, a iz režije je stigao prijekor: “Pozdravio vas Johan Sebastian Bach!” Bio je to mrgud Radan Bosner, radijski tonac, uvaženi aranžer i pijanist, okrenut jazzu i šansoni propustio je čuti neke od aktualnih epohalnih harmonizacija Briana Wilsona. Na žalost ta snimka nije sačuvana. Mijatu (i nama) trebat će od tada tri godine da ponovno uđemo u isti studio (zahvaljujući Vanji Lisaku) i napravimo prve vlastite zvučne zapise.
Da, gdje sam ono stao: pjevali smo mi Mi i “On A Carusell” i “Friday On My Mind”, “Happy Jack” i “No Milk Today”, “Dandy” i “Dead End Street”, ali slavu bendu je pronosio njegov glas, sada kao Stevie Winwood s “I’m A Man”, “Gimme Some Lovin’”, “Keep On Running”, “When I Come Home”. “Together ‘till The End Of Time” i naročito “Stevie’s Blues” - o čemu je, recimo, pisao Džuboks - pa opet “Reach Out I’ll Be There” (uuu, ta je bila dobra!), “Whiter Shade Of Pale” i “I Put A Spell On You”. A “Georgia On My Mind” ga je ponovno vratila velikom Rayu. Jedan ozbiljan fan slušajući ga dao je novorođenoj curici ime Georgia.
Onda je došao Otis Redding. Zapravo Otis Redding je otišao, a mi smo konačno uz beat i R&B, otkrili i soul: Wilsona Picketta, Arethu Franklin, Sam & Davea, Atlantic i Stax, “Sweet Soul Music” i funk Jamesa Browna (“I Got You / I Feel Good”, “Papa’s Got A Brand New Bag”, “Cold Sweat”). Zaboravljena truba Prvih ponovno je bila u modi! A i Fićo, uz glas i orgulje donoseći iz Šibenske narodne glazbe godine sviranja tog instrumenta, sinonima za jazz, pojačavao je, kad je trebalo, svojim ventil-trombonom tročlani brass Aljoše, Jole Krnčevića i Slavena Bebana. Joško je inače bio trubač Prvih, recimo sad, zvali su se Mjesečarima, koji je onomad u slaganju idealnog benda otpao, a Slaven je bio saksofonist, izvorno član Trećeg šibenskog tinejdžerskog – Makeda, kojeg je vodio gitarist, poslije čuveni hrvatski kazališni redatelj, Marin Carić. Stigle su i nove Mijatove, sada spremne za ploče: “Ako si sama”. “Kada ti odeš”, “Dijana” (Zagreb 70), “Ljubav ti više nije važna” (Omladina 70) i “Bam bam ba ba lu bam”! Došla su tri singla, festivalske nagrade i druga priznanja. Ubrzo i jazz-rock, Chicago i ”Make Me Smile” (“Tad sam sretan”) i ponovno “I’m A Man” (ovaj put sekundirao mu je Nikica Šprljan 10-minutnim bubnjarskim solom), B, S & T i David Clayton-Thomas, “More and More”, “You’ve Made Me So Very Happy”, “Lucretia Mc Evil”. Premda je tu u jednom trenutku s nama bio i već legendarni Vedran Bozic, Mladi levi su bili bolji svirači, ali Jernej Jung, a ni drag mi Janez Bončina Benč, nisu mu mogli konkurirati. Nismo ni mi: on je odustao. I Mi smo.
Povratak
Ostao je odzvanjati njegov tenorski impostiran glas, sonoran, koji je znao dosezati neslućene visine, borben, nepopustljiv; fascinirao je svojom izdržljivošću pod naporom moćno glasnog R&B i soul comba potvrđujući atribute čeličnih glasnica, pri čemu nije gubio na emocionalnosti i rafinmanu tipičnih bluzerskih melizama koji su resili najslavnije pjevače idioma. Više-manje statičan za klavijaturom bespoštedno je gorio glasom. Zaprava izgarao do kraja. Oni koji su nas pratili kroz naše svirke u Studentskom centru (najvećem plesnjaku u Zagrebu, koji je redovito punio od 1,5 do preko 2 tisuće plesača, četiri p**a tjedno: srijeda, ćetvrtak, subota, nedjelja) od 15. kolovoza do 15. prosinca 1968., a takvi se i danas jave upravo na fejsu, znaju o čemu govorim. Nisam to vidio ni čuo, ni kod Dade Topića, Davorina Popovića, ni kod Željka Bebeka, njegovih vršnjaka znatno veće rep**acije i značaja za hrvatski i ex-yu rock, a bome ne vidim i ne čujem to ni kod nekog od ovdašnje mladeži. Zvučao je poput Erica Burdona, Raya Charlesa, Stevieja Winwooda, Jamesa Browna, konačno Wilsona Picketta i još bliže delikatnog Otisa Reddinga, a opet potom grlenog Davida Claytona-Thomasa. Ali na koncu bio je sasvim svoj, poseban, što se najbolje čuje u vlastitim pjesmama ili onima poput Arsenovih “Praznih obećanja” i “Razgovora s morem”, nažalost izgubljenih u prvim godinama Radio Šibenika davne 1969. Ostao je odzvanjati 30 godina taj svojevrsni burnout-vokal, a onda smo se iznenada vratili.
Zamislite 2001. Večeri dalmatinske šansone u rodnom gradu: “Knock On Wood”, “Sjećanja” I “Bam bam ba ba lu bam”! Legendarni voditelj Oliver Mlakar poput onog drugog legendarnoga Mladena – ma ljudi moji, je l’ to moguće – Delića, fasciniran euforičnim reakcijama publike prepunog Trga Republike Hrvatske, uzbuđeno je zaključio: “Ovo je rijetko viđeno, dragi gledatelji!” Bio je to znak za neodloživ povratak šibensko-zagrebačkih soul survivora i njihova moćnog Pjevača. I tako sve do danas.
Na istom mjestu ljeta 2022. nastupili smo, istina s glasom i pjesmom njegove kćeri Dore “Najbolje od mene”. Ali ni to ne bi bilo moguće bez njega. Zato kad nas danas i on podsjeća da je baby boom počeo s naraštajem iz 1946. želim mu sretan 80., i da ovaj put ne odustane(mo)! 🍾🎂🥂🎁🎉🎶🥰
P. S.
Od svih nas devet koji smo upisani u životopis ansambla na domaku mu 60. godišnjice (premda okupljeni u ljeto 1965., krajem kolovoza 1966. kršteni smo kao Mi!) jedini koji nas je napustio - u rujnu će biti prije tri godine - prvi ritam gitarist onih Drugih - Magneta i naravno grupe Mi, da i njegovo ime bude zapamćeno, rokerski je prvoborac - Berislav Baranović. 💙
Sažmi Sažmi
