24/08/2026
BALADA O BUMERIMA 🎶
(Da, ovih dana, mjeseci, na fejsu često sam govorio o baby boomerima, kod nas već uvriježeno, jednostavno - bumerima, dakle onima rođenim od 1946. do uključujući 1964. Pa evo, još jedne posvete - za Facebook svjestan sam, jedne poduže - svima spomenutima i onima koji to do sada nisu.)
Ovo nije pjesma, ovo je nešto kao auftakt Bumerskoj operi koja traje na margini mojeg životnog p**a sad već jako, jako dugo. Ove riječi bez glazbe napisane prije 20 godina (i potom dotjerivane), nazvao sam Balada o bumerima ili… kako je sve počelo.
Sve je počelo...Ne budimo smiješni: nitko ne zna kada, zbog čega, s kim ili s čime je sve počelo! Stoga, reći ću kako sam ovu priču započeo davno. Kažem priču? Naime priča me je oduvijek asocirala na neku manje-više privlačnu izmišljotinu, a ovo što pišem se zaista dogodilo. To je život. Opet, netko je rekao da život, gledan otkud mu drago, jest jedna velika izmišljotina. E, pa sad...
Jednom davno
(premda ponekad kao da je bilo jučer),
život je pokazao svoju sreću zbog pobjede dobra nad zlom
neviđenim porastom novorođenih,
pravom eksplozijom,
Baby Boomom, nazvao je to netko od Amera.
Po završetku Drugog svjetskog rata
jer, naravno, riječ je o tom -
sve do uzbudljivih šezdesetih,
prošla su pokoljenja babyboomera,
a mi pripadamo onom prvom
kod Hrvata.
Općenito, taj naraštaj kod nas,
što je još donedavna za Obećanu zemlju trebao vize,
rađao se od prvog poratnog siječnja,
i tijekom još jednog punog desetljeća po okončanju Tršćanske krize.
Četrdes’šesta, četrdes’sedma, osma…
godine su tankog mira, tmaste strepnje
i svirepe pravde pravovjernih
(još nerođenih rana zatrtih ili zatajenih života i smrti),
godine obnove, za jedne ufanjem u Boga,
a za druge tek s vjerom u bolje sutra,
vjekovnih težnji il revolucionarno zanosne,
godine koje kao da su posljednjim Tihima
(nekima još na uzdrhtalim dojkama),
i nama tek rođenima, sišle s velikog ekrana Arsenova kina Sloboda,
iz crno-bijelih De Sicinih ili Rossellinijevih filmova*
kjaroskure, siromašne, posne
(o čemu će pisati
i jedan Tihi šibenski gimnazijalac,
generacijski suputnik Vice Vukova i Arsena Dedića,
mnogi će ga nazvati ocem hrvatske filmologije,
kultni professor Ante Peterlić).
Dakle, živjelo se na bonove i točkice,
bez putovnice,
praktički bez novca,
a pratile nas i teške sjene
Bleiburga
i Jasenovca.
Kažu: iza Željezne zavjese,
k'o ovce zbilo nas u tor!
hvatao se dešperatno čuperak Kairosov,
Glas Amerike i Grga Zlatoper
(il' će to bit' Voice of America i Willis Conover?),
zabludjeli poet,
defetist,
saboter, dezerter, pritajeni ratni profiter,
i posljednji domaći izdajnik (k'o u Reljinoj Koti 905!),
dok onu udarničku osviješteno, odlučno
(uglavnom egzaltirano!) ponavljao je zbor:
Amerika i Engleska,
bi' će Zemlja proleterska,
Amerika i Engleska,
bi' će Zemlja...
Pak u mom sjećanju nešto kao prvi hit ostala je,
saznao sam to, naravno, kasnije,
Nazorova i Danonova
Pjesma o pesti.
Mnogi to, vjerujem, niste čuli:
"Uz Tita i Staljina
dva junačka sina,
nas neće ni pakao smest(i)",
- a ipak nas je smeo!,
kažu, dodatak moj je bio (a nisam imao ni pet!)
Da, rođen sam
u Krešimirovu gradu drevnom,
okovanom stinjem
tamo gdje se krašotica Krka
kupa u Jadranu sinjem,
u znaku Ribe,
ni tri godine prije nego se dogodio
Goli otok i onaj famozni IB.
Za to vrijeme.....SAD kao saveznička perjanica, s one Zapadne strane,
živjet će život zemlje Obećane.
No, kako Billie Holiday jeca u Meeropolovoj poemi o „Čudnom voću“,
na njezinu „otmjenom Jugu
pastoralna scena,
ispale oči, usta skrivljena,
miris magnolija sladak i svjež,
pa nenadan vonj tijela skurena reš...“,
Bijeli je puk u onom Crnom
(koji će ubrzo glasno klicati
„I'm black and I'm proud“),
i dalje najčešće vidio tek pseto i nevrijedna slugu
(negros and dogs not allowed!).
Mala digresija:
(Aime Cesaire, crni princ političke riječi i stiha
s dalekog Martiniquea,
družeći se s princom zvuka iz Dolca Petrom Guberinom,
pjevao je o tom
s naše, šibenske Martinske,
još davne 1935.
Poemom
„Zapis o povratku u zavičaj“
širio je svoj negritude ili pokret crnaštva porađanim
studentskim Parizom i predvišijevskom Francuskom.)
Vraćamo se Uncle Samu:
S Drugom Crvenom panikom
(koja usput kao ni ona Prva nije imala veze s Crvenokožcima i davnašnjim strahom
pred buntovnim mitskim poglavicama Bikom Koji Sjedi, Ludim Konjem i Crvenim
Oblakom, Chociesom i Geronimom),
rađao se nemir u tom svijetu
vrlom, novom,
sada na planetu
vodeće nacije
(sjećate se senatora Josepha McCarthyja,
Torquemadine holivudske reinkarnacije?),
sa Svetim trojstvom beat generacije;
tu su Burroughs, Ginsberg, Kerouac,
unatrag Na cesti, Krik i Goli ručak,
FBI i Edgar J.,
Allen Dulles i CIA,
„Ništa nas ne smije iznenaditi!“,
podučavalo se pod školskim satom,
na ekranu velikom i malom,
ponavljali su Walt Disney, John Wayne, Mike Hammer i Captain America
(sasvim dobro trpeći život s Ku Klux Klanom), djeca će pamtiti:
„Komunjare nam prijete nuklearnim ratom“
(Korejski se već vodio kao prva vojna u borbi s bezbožnim marksizmom),
dok se istodobno atomskim gljivama množilo
zatrovano nebo nad Pacifikom
(nakon svega što se s Hirošimom i Nagasakijem zbilo),
baš nad Marshallovim otocima.
Ovdje, pak s Marshallovim planom,
poslat će nam Trumanova jaja, Unrin sir, Bal na vodi, svijet u technicoloru,
iz Tvornice snova zavodljivu sliku novoga Raja.
O, bio je to preljub
na prvi pogled:
prevarili smo Jugoslaviju s Amerikom!
Dakle, radnicima su dali fabrike,
a Tito's boys će nakon Glenna Millera,
Mladića s trubom,
Frankie Boya, Doris Day i croonera,
pasti na Elvisa
i, govorilo se, divlji ritam Afrike.
Zapravo, trenutak je to kada je započela
naša Bumerska opera.
P. S.
Tek što smo izašli iz kratkih hlača
i s malim curicama završili igre tate, mame i doktora
Elvis je zaiskao Baby, Let’s Play House
uspinjući se prvi put jednom Billboardovom ljestvicom,
onom za country glazbu.
Godina je 1955.
krajem iste jedan od njegovih uzora - Dean Martin,
King of Cool, snimit će “Memories Are Made Of This”,
ikoničnu pjesmu
nama bumerima očaravajućih Fifties,
skojom će početkom sljedeće 1956.
osvojiti prvi put vrh američkih vrućih 100,
i premda će se dvije godine potom
s Modugnovom “Volare”
naći u klubu “million or more”
bilo je to poput labuđeg pjeva*,
glazbom zavladala je nova era,
teško ste mogli čuti pjavača belcanta
i tek ponekog upornog croonera,
planet se već uvelike okretao u ritmu
mladih, buntovnih i nevjerojatnih rokera.
P. P. S.
A 70 godina poslije,
kako to obično biva, listom:
reperi, hip hop i treperi,
porućit će otprilike isto:
f**k off, vi stari rokeri!
*Dean Martin će zapravo 1964. s “Everybody Loves Somebody” s broja 1. skinuti same Beatlese i njihov “A Hard Day’s Night”, a Frank Sinatra dvije godine poslije s Robićevom “Strangers in the Night” nakon 11 godina (“Learnin’ the Blues”, 1955.) ponovno osvojiti vrh Billboardovih Hot 100.
(Crteži su dio mape crtane 2009. godine)
