09/09/2024
Recenzija drugog proširenog izdanja zbirke poezije "Pod okriljem snova".
Riječi koje teku čine pjesmu, nekada one nađu svoje mjesto u srcu čitatelja, a ponekad, postojano kao čežnja stoje i strpljivo čekaju da netko primijeti njihovu treperavu ljepotu.
Pjesma je kao zvijezda: nemirna i nestalna, nedokučiva i varljiva, a uvijek privlačno blještava. Nekada nam govori jasnim jezikom sreće, ponekad nas odvuče u predjele slutnje, a ima dana kada stoji sama, oblačna i nevoljena. Ponekad joj zasmeta zarez na krivom mjestu, rima – koja tvrdoglavo se opirući smislu i zakonitostima života - ne sluša …
U očima pjesnika ljepotu zvijezde može ugasiti nemar, ravnodušnost, površnost i zaborav. Snagu i poticaj dat će joj čitači, oni koji vjeruju da svijetu treba baš taj mali i nepresušan izvor nježnih misli, ljupko i nadahnuto ispričani listovi istrgnuti iz duše i predani vjetru sa željom da ih nosi….
Što poželjeti pjesniku i njegovoj zbirci? Da njegova zvijezda uvijek sjaji!
MEĐU KRAJNOSTIMA
San je prostor svih onih interesa koje zbilja nije nahranila;
on je utočište pred prijetnjama koje postavlja život, noćni darovatelj sreće, pouzdani čuvar vrijednosti i garancija (privida) trajnosti.
Pjesme Ive Rožanković nalazile su svoj put do publike posredstvom različitih medija – tiskane su u časopisima, čitane u radijskim i televizijskim emisijama – međutim, tek njena prva zbirka pjesama Pod okriljem snova, pruža precizan uvid u desetljeće bavljenja poezijom. Sedamdesetak lirskih pjesama, koliko ih zbirka obuhvaća, nudi pažljivu čitatelju pregled poetskog razvoja mlade autorice jer su poredane kronološki – slijedom nastanka. Iako produkcija oscilira iz godine u godinu – većina je pjesama iz 1994. godine, između 1989. i 1993. je vrijeme šutnje, a ostatak je devedesetih otprilike ravnomjerno zastupljen – tematske su preokupacije dosljedne. Svijet je polariziran između vječite prijetnje i vječite mogućnosti dobra. Zbog te dinamike čovjek je osuđen na napetost i ostaje gluh za pozive na počinak (u pjesmama Zov na počinak i Poj zvonika). Sigurnosti nema: sreća se uvijek prihvaća sa zebnjom, ali i u tamno intoniranim vizijama uvijek tinja bolja mogućnost. Prolaznost ima više lica: mladost se opjevava personificiranim, pupačićevskim morem ( Pjevala sam mladost svoju, / more je pjevalo sa mnom). Sadašnjost je katkad ispunjena bolom gubitka ili nostalgijom (Sjećanja, Vrijeme i ljubav), a budućnost ugrožava vrijednosti koje su imanentne sadašnjosti (Strah od odlaska). Pjesme razmjerno rijetko tematiziraju ljubav općenito, ali je zajedništvo (stihovi posvećeni sjećanju na toplinu koju su pružali baka i djed, majčinoj postojanoj podršci, sestri, Darku, prijateljima i onima koji su znali pružiti podršku) dominantna tema, bilo da se radosno iskazuje njegovo postojanje, bilo da se ispovijeda čežnja za drugim. Neimenovani je netko (“ti”) prisutan i kada ga nema. Pjesme se “otvaraju” čitatelju čestim posvetama dragim osobama ili pak gradovima – Vukovaru sa svom težinom koju to ime nosi i sa upitanošću nad ljudskom sudbinom te Zagrebu u sinkronijskom pogledu na njegovu vječitu vrevu – pa ih možemo shvatiti svojevrsnim lirskim epistolarom.
San kao utočište
Putovati u žuđene predjele može se mislima, na krilima Pegaza, ali se još dalje dopire s one strane budnosti. San je prostor svih onih interesa koje zbilja nije nahranila; on je utočište pred prijetnjama koje postavlja život, noćni darovatelj sreće, pouzdani čuvar vrijednosti i garancija (privida) trajnosti. Njegov sadržaj uvijek ima pozitivan predznak: opojan je, topao, prostor ljepote, sreće i fascinacije. Tamo gdje je potrebno pruža zaborav i odmor. Zanimljivo varira od pjesme do pjesme, shvaćanje njegova odnos sa zbiljom. U pjesmi Dolaziš mi u snovima nema mosta koji bi ih povezivao; želja da se sadržaj sna prenese u budno stanje ostaje neispunjena. Ni pjesma Pod okriljem snova, po kojoj je naslovljena čitava zbirka, ne “vidi” mogućnost pretapanja tih dvaju svjetova, no ovdje to nije nesretna okolnost, upravo suprotno. Hermetičnost je obostrana – san se ne može prenijeti u zbilju, ali mu zbilja ne može niti naškoditi. On je kutijica iz koje je nemoguće išta oteti, zaštićen, neotuđivi posjed. I u pjesmi Buđenja odijeljenost sna i jave shvaćena je prednošću – san je sada mjesto odmora i zaborava. Komunikaciju između dvaju svjetova – “zbilje” spuštenih vjeđe i zbilje otvorenih očiju – uspostavlja pjesma Trag snoviđenja – ne zato što bi sni bili odrazom stvarnosti, nego zato jer je sunce tek odsjaj snoviđenja. Sumnja se bavi kalderonovskim pitanjem odnosa sna i zbilje. Je li privid istina? Ima li uvida u privid? Ili, Ivinim stihovima, Možda sve to i ne postoji, / možda je sam san. / Ovo proljeće možda nema onakav sjaj / u kojem ga vidim. Suprotnost između zadanog, realnog svijeta i slučajnih predjela koji se, gotovo šopovski (duh moj polijeće kroz prozor piše Iva), otvaraju za nekim prozorom, prisutna je i kod drugih tema. Poetski svijet ove zbirke izrazito je antitetičan, razapet između nepomirljivih krajnosti tamnog i svijetlog, crnog i bijelog, tuge i sreće. Iako pjesme n**e pristup u konkretnu, usuđujemo se reći, biografsku zbilju (nije moguće odvojiti vizure lirskog subjekta i pjesnikinje), polovi dobra i zla najčešće nisu konkretizirani. Povjereni su anonimnim nositeljima, a prepliću se rijetko. Dobro ostaje ideal, ono je izvan stvarnosti i iznad nje. Ne iznenađuje da takav tematski raspon prati odgovarajuća stilska raznolikost. Iskazi se kreću u rasponu od elegičnog (Nekad mi se čini / vidim cijeli svijet, / pun suza i boli. / Vidim – otvara samo vrata crna, / vrata zla, a odbacuje vrata cvijetna, vrata svjetla) do himničnog (Marijo, dopusti mi da budem / štićenica ljubavi tvoje) ili ditirampskog (naslov Slava životu).
ZAJEDNIŠTVO KAO PRIORITET
Međutim izbor nevezanog stiha (stihovi se katkad opiru, a katkad podvrgavaju strofičnoj organizaciji) je dosljedan. Tamo gdje se rima ipak pojavljuje, ona je “slučajna”, nepravilna, “dogodila se”. Pjesme su ipak često izrazito ritmizirane; kratkim stihom, glasovnim figurama ili figurama konstrukcije (razmjerno su česte anafora i epifora, polisindeton), ponavljanjima i/ili variranjima, grupiranjem stihova u strofe, izdvajanjem kratkog stiha ili jedne riječi… Interpunkcija očito ne predstavlja okov koji bi stezao – pravilna je i ne privlači pozornost na samu sebe.
Unatoč ovakvom dosljednom traganju za slobodom – podjednako sadržajem i izrazom – ova poezija ostaje bliska tradiciji i udaljena od modernističkih poetskih iskustava. Susret mlade pjesnikinje i Dragutina Tadijanovića opjevan je kao iznimno intenzivan događaj. Ostajući posve izvan konkretnog povoda, valja primjetiti da je Ivin izbor upravo tadijanovićevska poetika – ona je dio novijeg hrvatskog pjesništva koji se odriče moderniz(a)ma za volju neposrednosti i, katkad, djetinje perspektive. To ne znači da eliptičnost ostaje potpuno izvan njenog poetskog rekvizitarija, ali su povodi i dileme lirskog subjekta maksimalno otkrivene čitatelju. Izraz je dorečen, neposredan i jasan, a tropi su više ukras nego zagonetka. Ako je zajedništvo sadržajni prioritet ove zbirke i ako se kao čežnja iz dubine mraka postavljaju pitanja hoće li ljudi shvatiti moje stihove i Hoće li itko shvatiti… moju bol?, čini se da je transparentan izraz očekivani izbor na tragu cesarićevske vjere da je umjetnik živ ako su mu stihovi zaživjeli u čitatelju. Žudnja za komunikacijom brani tajanstvenost i nedorečenost. Uostalom, već sami naslovi ukazuju na njihovu komunikativnost; jasno najavljuju temu koja slijedi i klone se skrivanja u aluzivnosti i simbolici.
VJERA U SRETAN ISHOD
U najboljim od svojih stihova, kakvima zasigurno pripada pjesma Sve se budilo sa mnom, pjesnikinja postiže višeznačnost i začudnost sasvim “običnim” riječima i sredstvima. Podatak da je autorica rođena sredinom travnja može nas navesti na doslovno razumijevanje: zajedno s njenom inicijacijom u život budila se priroda. Međutim finu semantičku mrežu tvori suzvučje s drugim značenjem, sa sadržajem koji više nije deskriptivan, već refleksivan: jaglaci, visibabe i zvončići rođeni su onda kada ih je (lirski) subjekt otkrio. Svijet se za nas rađa onda kada se mi rađamo, a svijest o njemu sazrijeva s našim sazrijevanjem. U poenti na kraju pjesme spretno se sučeljavaju oba ta značenja: cvjetovi su uvenuli. Kraj njihova cvata je doslovan, no to ne ugrožava interpretaciju, upravo suprotno, otvara joj put: dok ne osvijestimo da cvjetovi venu, oni ne venu i utoliko je prvi cvat različit od svih ostalih. Vrlo suptilna igra, čak i ako se sasvim odreknemo učitavanja raznolike simbolike koju cvijet počesto nosi.
Unatoč kronološkom načelu po kojem je zbirka komponirana, teško je vjerovati da je zaključna pjesma na tom mjestu samo zbog vjernosti dijakroniji. Pretpostavim li da to nije tako i da je to (i) značenjski zaključak zbirke antitetičnog poetskog svijeta – koji je u uvodnoj pjesmi najavljen, trenutkom rezignacije i željom za bijegom – konstatirat ćemo da prepreke ostaju, ali da ih nadilazi vjera u sretan ishod. I u najtamnijim stihovima bilo je uvijek očigledno da je moguće doprijeti do svjetionika (tako malo treba, / tako je lak i kratak do vrata, / koja treba otvoriti / da bi zasjalo svjetlo / i prelilo se svijetom.). Nakon prve zbirke slijedi odluka je li poezija izlet ili sudbina te hoće li želje: Bilo bi lijepo živjeti istinu, / i u njoj naći nadahnuće. / U nadahnuću pak naći ružu / još u pupoljku, / i biti očaran njime iz forme kondicionala prijeći u prezent.
Vedrana Martinović
Dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja “Zarez” broj 24 od 3. veljače 2000.
