15/05/2026
U 2026. godini obilježavamo i desetu godišnjicu smrti našeg cijenjenog hrvatskog skladatelja, orguljaša i pedagoga, akademika Anđelka Klobučara.
Rodio se 11. srpnja 1931. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te diplomirao 1955. godine na Muzičkoj akademiji. Istodobno je studirao kompoziciju u klasi profesora Mila Cipre i orgulje kod profesora Franje Lučića. Poslije diplome usavršavao se u interpretaciji kod Antona Nowakovskog u Salzburgu 1960., a u kompoziciji kod Andre Joliveta u Parizu 1965.-1966. godine. Bio je srednjoškolski profesor (1958.-1963.), muzički suradnik “Dubrava filma” od 1958. do 1963. kada je postao profesor teoretskih glazbenih predmeta na srednjoj muzičkoj školi “Blagoje Bersa”. Od 1968. godine predavao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je pročelnik Odsjeka za kompoziciju i glazbenu teoriju (1980.–1993.) te od 1995. do umirovljenja 2006. Na Institutu za crkvenu glazbu kod Teološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu akademik Klobučar vodio je od 1964. godine kolegije Fuga, Osnove polifone kompozicije i Improvizacija. Anđelko Klobučar izabran je za člana suradnika 1988. godine, a za redovitog člana HAZU, u Razredu za glazbenu umjetnost i muzikologiju, izabran je 1992. godine. Djelovao je kao najistaknutiji hrvatski orguljaš, jednako vrstan kao orguljaš Prvostolne crkve u Zagrebu i kao koncertantni solist na brojnim nastupima u zemlji i inozemstvu. Skladateljski opus akademika Klobučara bogat je i raznolik, a obuhvaća djela za orgulje, klavir, različite komorne sastave, orkestar, zborove i solo popijevke. Za svoj rad primio je brojne nagrade: nagradu Milka Trnina 1970.; nagradu Josip Slavenski 1986.; nagradu Vladimir Nazor 1990.; nagradu Ivan Lukačić 1991.; nagradu Vladimir Nazor 1996.; nagradu Grada Zagreba 1997.; nagradu Ivan Lukačić 1999.; nagradu Porin 2002.; nagradu Lovro pl. Matačić 2010. odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Klobučarov kompendij od devet minijatura za orgulje na literarni predložak sv. Franje Asiškoga, Pjesma stvorova, pripada rijetkim ciklusima minijatura u hrvatskoj orguljaškoj glazbi XX. stoljeća. Prvi stavak, u kojemu Sunce slavi Stvoritelja, veličanstvena je uvertira cijelome opusu, u kojemu Klobučar kao da najfinijom skladateljskom gestom navješćuje sve što se ima dogoditi. Načelo skladanja i bojanja sekundama, kvartama i septimama Klobučarov je skladateljski potpis, koji ipak nikada ne napušta tonski centar. Mjesec i Zvijezde slijedi nakon velikog uvodnog stavka, s majstorski osmišljenim prikazom zvjezdanog sjaja i ljeskanja Mjeseca. Vjetar je zamišljen kao šum i huk, stavak obojen zamalo samo velikim sekundama, dok je Voda etidnoga karaktera, skoro bez pulsa, ali s jasnim protokom koji gotovo programatski etablira taj element. Vatru Klobučar dočarava kroz skercoznu igru plamena, dok je Zemlja prikazana ozbiljno i čvrsto, ali s druge strane i mekano, kao od Stvoritelja determiniran prostor življenja, pri čemu Klobučar, kao vrsni polifoničar, pribjegava tehnici fuge. U meditativnome stavku Praštanje Klobučar se služi citatima iz stavka Mjesec i Zvijezde, kao da želi poručiti kako oni koji praštaju već dotiču Nebo. Smrt je dramatičan ostinato stavak u kojemu se nalaze obrisi gregorijanske sekvencije Dies Irae. Koraci smrti podcrtani su u pedalnoj dionici kao njezin nezaustavljiv hod, ali je na kraju stavka opisan Augustinov citat smirenja u Bogu: “Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi”. Zadnji stavak velebna je toccata kojom Klobučar aklamativno zaključuje ciklus. …
Izvadak iz teksta: Ante Knešaurek