28/10/2025
U zemlji koja je nekada imala vlastitu industriju, besplatno školstvo i zdravstvo, gdje su radnici ljeti odlazili na more, a zimi u planine, danas se po kontejnerima traže flaše da bi se preživjelo dan. Ta razlika između “onda” i “sada” nije samo pitanje nostalgije, to je pitanje dostojanstva. Onaj ko je živio u Jugoslaviji zna da siromaštvo nije bilo svakodnevna pojava, da nije bilo prosjaka na svakom ćošku, da ljudi nisu stajali u redovima za javne kuhinje, da niko nije sakupljao hljeb od jučer po kantama za smeće.
Kažu da je Jugoslavija živjela na kredit. A danas? Danas se krediti podižu ne za fabrike, nego za preživljavanje. Zadužene su države, zaduženi građani, zadužena djeca koja još nisu ni rođena. Nije Jugoslavija bila raj, ali nije bila ni ovo što danas gledamo, svijet u kojem mladi bježe čim dobiju diplomu, jer ne vide smisao da ostanu tamo gdje se pošten rad ne cijeni, a prevara se nagrađuje.
I baš zato, Titovo ime ponovo se pojavljuje u razgovorima, na društvenim mrežama, u kafanskim raspravama:
„Tito, vrati se!“,
„Tito, sredi ove što su ti uništili državu!“, „Bravar je bio bolji od ovih današnjih doktora ekonomije.“
To ne pišu nostalgičari iz komunističkih vremena, to pišu djeca rođena decenijama nakon njegove smrti. I to je ono što najviše boli one koji bi najradije da se njegovo ime nikada više ne spomene.
Josip Broz Tito nije bio svetac, ali nije bio ni monstrum. Bio je čovjek od krvi i mesa, sa svojim manama i vrlinama, ali čovjek koji je znao držati zemlju sastavljenu od različitih naroda, jezika i vjera, na okupu. Znao je kako da Jugoslavija ima glas u svijetu, kako da običan radnik ima dostojanstven život, kako da se dijete iz sela školuje u velikom gradu. Danas, kada se svaka od tih nekadašnjih republika bori za vlastiti opstanak, jasno je koliko je ta sposobnost bila rijetka.
Postoji cijela galerija sitnih, gotovo filmskih detalja o Titu koji ga čine više od političara. Malo ko zna da je u Karađorđevu, u kasnim satima, znao lično obilaziti konje i pričati im tiho, kao prijateljima. Ili da je, kada bi čuo da se u nekom selu gradi škola, nerijetko poslao pomoć iz vlastitog kabineta, bez pompe, bez kamera. Volio je more, masline, ribu na gradele, ali i druženje, ono pravo, narodno. U društvu umjetnika, radnika, pa i običnih vojnika, znao je sjediti satima, pušiti cigare i slušati priče.
Jednom prilikom, kada su mu rekli da su mu seljaci došli zahvaliti što im je obnovio most, Tito je samo kratko odgovorio:
„Most nije poklon, to vam pripada.“
Ta rečenica danas zvuči kao podsjetnik iz nekog izgubljenog svijeta u kojem su mostovi spajali ljude, a ne razdvajali ih.
Njegova kuća na Brionima još uvijek odiše tišinom kakvu imaju samo prostori koji su bili svjedoci historije. Tamo su se vodili razgovori s najvećima tog doba, Nehruom, Naserom, Sukarnom, Fidelom Castrom... Na istom stolu na kojem se nekada dogovarala politika nesvrstanih danas stoje turističke brošure. A dok su drugi gradili zidove, Tito je, paradoksalno, bio vođa koji je otvarao granice. Jugosloven je mogao putovati bez vize u pola svijeta, to danas zvuči kao bajka.
Kada su mu donijeli prvu procjenu troškova za izgradnju autoputa Bratstvo i jedinstvo, Tito je rekao:
„Ako narod bude gradio, biće jeftinije i sigurnije.“
I tako su hiljade omladinaca iz svih republika kopale, nosile kamenje, pjevale i gradile, ne iz prisile, nego iz osjećaja da prave nešto zajedničko.
U malim stvarima ogledala se njegova filozofija. Nije volio bahatost. Nije podnosio lažno veličanje. Znao je reći:
„Ne volim da me hvale, to nije dobro za čovjeka.“
I možda je baš zato opstao u vremenu u kojem su mnogi moćniji od njega završili u prašini historije.
Neki bi najradije da se njegovo ime zatre, da se trgovi preimenuju, da se ploče skinu, da se historija prepiše. Ali to je uzaludan posao. Jer što je narodu teže, što je razočaranje veće, to se češće spominje Tito. Ne kao diktator, nego kao simbol vremena u kojem su ljudi vjerovali da sutra može biti bolje.
Zato kada se danas izgovori rečenica „Bio jednom Tito“, ona ne zvuči kao kraj. Zvuk toga „bio“ još uvijek odjekuje kroz generacije koje nisu živjele u to doba, ali osjećaju njegovu težinu. Jer Tito nije samo prošlost. On je mjerilo, za pravdu, za dostojanstvo, za ideju da čovjek i društvo mogu biti bolji nego što su sada.
I zato pitanje ostaje otvoreno: bio jednom Tito.
Bio?
Magel Dias
❤🌏ZANIMLJIVOSTI🌍❤
