U. o. Kazališni studio

07/05/2026

All the World's a Stage - Bertolt Brecht

'Strašno je razočaranje ljudi ako spoznaju ili misle da su spoznali kako su bili žrtve jedne iluzije, kako je staro jače od novoga, kako su činjenice protiv njih, a ne s njima, kako njihovo doba, novo doba, još nije nastupilo. Tada nije loše kao prije, nego mnogo gore; jer su oni svašta žrtvovali za svoje planove, što im sada nedostaje... Pa ipak, nije isključeno da svi ti razočarani ljudi još uvijek žive u novom dobu, dobu velikog prevrata. Oni samo ne znaju ništa o tom novom dobu. U takvo se vrijeme falsificira čak i sam pojam 'novoga'. Staro i prastaro, ponovno izlazeći na pozornicu, proglašava samo sebe novim; ili se pak naviješta kao novo ako se staro i prastaro provodi na nov način... Nov je npr. način na koji se vode ratovi, a star je navodno način vođenja ekonomike, naznačen i još nikada neostvaren, koji želi ratove učiniti suvišnima. Na nov se način utvrđuje klasni društvei poredak, a staro je navodno htijenje da se odstrane klase. Ljudske nade u takvim razdobljima nisu međutim obeshrabrene: no one su skrenute u novi smjer. Prije su se ljudi nadali kako će jednom biti dovoljno kruha za jelo... Sada se smiju nadati kako će jednom biti za jelo - dovoljno kamenja...'

Iz predgovora 'Životu Galileievu', 1939.

23/04/2026

WILLIAM SHAKESPEARE (23.04.1564 .- 23.04.1616.)

Kad smo 2001. godine osnovali Kazališni studio, znali smo kako će naš prvi program biti posvećen povijesti drame i kazališta i onima koji su kazališno umijeće učinili veličanstvenim. Vrlo se jednostavno za sam početak nametnuo William Shakespeare, kao i njegov poznati stih 'All the World's a Stage', koji smo izabrali za naziv ove naše nevjerojatne pustolovine. Od tog listopada 2001.-e prešli smo desetke tisuća kilometara, zašli u škole od Darde do Čakovca, Medulina i Grude u Konavlima, noseći plam kazališnog stvaranja i ljepote mladim našim gledateljima. Hvala svima koji su nas ugostili, dočekali i otpratili u prijateljskom i pozitivnom tonu, prepoznajući naše napore.

Prema predaji, na današnji je dan rođen Shakespare.
Prema predaji, na današnji je dan i umro: na svoj 52.-i rođendan.

Prerijetko postavljana, veličanstvena, očaravajuća 'Oluja' i stihovi koji oduševljavaju i uznemiruju:

PROSPERO: ... Zamračio sam sunce podnevno
I buntovne sam vjetre dozvao
I među morem zelenim i svodom
Azurnim bijesni rat sam digao
I dao vatru strašnoj grmljavini,
Te Jupitrovim trijesom vlastitim
Rascijepio sam njegov jaki hrast -
I predbrežje sam tvrdo potresao
I s korijenjem sam iščupao jelu
I kedar - na moj mig su grobovi
Otvorili se te probudili
Spavače svoje i ispustili ih,
A sve to mojom tek vještinom snažnom.
Al sad ću se tog tvrdog čaranja
Okaniti te hoću samo još
Zaiskat nešto glazbe nebeske,
Pa kada tako svršim nauk svoj
Na ćutilima njihovim, za koja
I jeste čar taj zračni - slomit ću
Svoj štap i više sežanja duboko
Zakopati u zemlju, a dublje,
no olovo je ikad mjerilo,
Utopit svoju knjigu.'

Prijevod: Milan Bogdanović

20/04/2026

All the World's a Stage - Bertolt Brecht

Onima koji će se poslije nas roditi

Zaista, u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa. Vedro čelo
Znak je bešćutnosti. Taj, koji se smije,
Samo još nije primio poraznu vijest.
Kakva su to vremena, kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?
Onaj, koji eto mirno prelazi cestu,
Nije, čini se, više dostupan prijateljima,
Koji su u stisci.

Istina: još zarađujem ono što mi treba,
No vjerujte: pukim slučajem. Ništa,
Od svega onoga, što činim, ne daje mi pravo, da se do sita najedem.
Slučajno su me poštedjeli.
Ako me sreća napusti,
Izgubljen sam.

Kažu mi: čuj, ti! Pij, jedi, budi sretan, da imaš!
No kako da jedem i pijem
Kad što pojedem, otimam gladnima.
I čaša vode, što je ispijam, nedostajat će onome,
koji skapava.

A ipak jedem i pijem.

Želio bih i da budem mudar.
U starim knjigama piše, što je mudro:
Ostati izvan sukoba u svijetu, i kratki svoj vijek
Provesti bez straha.
Urediti svoj život i bez nasilja.
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne zadovoljavati, nego ih zaboraviti.

Smatralo se mudrošću,
No sve ja to ne umijem.
Doista, živim u mračnim vremenima!

U gradove dođoh za vrijeme nereda,
Kad je vladala glad.
Među ljude dođoh u vrijeme pobuna,
Pa se i ja s njima pobunih.
Tako je proteklo vrijeme,
Koje mi je dano na zemlji.

Jeo sam između bitaka,
Spavao među ubojicama.
Ljubav sam uživao nemarno,
A prirodu bez strpljenja,
Tako je proteklo vrijeme,
Koje mi je na zemlji dano.

Ceste su vodile u močvaru mojih dana.
Govor me je odavao koljaču,
Malo je bilo, što sam mogao uraditi, no oni na vlasti čvršće bi sjedili, nadao sam se, da mene nema.
Tako je proteklo vrijeme,
Koje mi je na zemlji dano.

Sile su bile slabe, cilj
U daljini. Jasno vidljiv, no za mene
Gotovo nedostižan.
Tako je proteklo vrijeme,
Koje mi je na zemlji dano.

Vi, koji ćete izronit iz voda,
Koje su progutale nas,
Obazrite se,
Kad budete govorili o našim slabostima
I na tamna vremena
Kojima ste utekli.

Ta išli smo, mijenjajući države češće od cipela,
Kroz klasne ratove, očajni,
Ako bi naišli samo na nepravdu, a ne i na bunu!

A ipak znamo i sami:
mržnja, i ona na podlost
Iznakazuje lice.
Bijes - i onaj zbog nepravde
Čini da glas bude kreštav.
Ah, mi, koji smo htjeli da pripremimo tlo za prijaznost,
Sami nismo mogli biti prijazni.

Ali vi, kad dođe vrijeme,
Da čovjeku čovjek na pomoći bude,
Sudite nam blago,
Kad nas se sjetite.

Prijevod: Ina Jun Broda

19/04/2026

Ulazna pjesma Majke Courage (Helene Weigel)

173 likes, 6 comments. "Lied der Mutter Courage - Helene Weigel, Ernst Busch, Berliner Ensemble"

18/04/2026

B. Brecht, Majka Courage i njezina djeca

MAJKA COURAGE: Da, sirotinji treba kuraže. Jer su inače izgubljeni. Već da ustanu u zoru, i za to u njihovu položaju valja imati hrabrosti. Ili da uzoru kakvu njivu, i to u ratu! Već i to što donose djecu na svijet pokazuje da imaju kuraže, jer ona nemaju nikakvih izgleda. Jedan drugome moraju biti krvnik, pa ako si pri tom gledaju u lice, za to im je dakako potrebno da imaju kuraže. To što podnose nekakvog cara i nekakvog papu dokaz je da još imaju nevjerojatne kuraže, jer ih oni stoje života.

Prijevod: Ante i Truda Stamać

17/04/2026

https://m.youtube.com/watch?v=mXyNIQoh6ig&pp=0gcJCU8Co7VqN5tD

One of Brecht's leading actresses Helene Weigel describes the aim of Bertolt Brecht's Epic Theatre in the documentary 'Brecht on Stage' (BBC / Open Universit...

14/04/2026

All the World's a Stage - Bertolt Brecht

'Poznato je koliko je za ljude korisno uvjerenje da stoje na pragu novog doba... Oni sami osjećaju se kao ujutro, odmoreni, snažni, dosjetljivi. S tadašnjim vjerovanjima postupa se kao s praznovjerjem, ono što se još jučer činilo samo od sebe razumljivim, iznova se razmatra. Nama su vladali, kažu, ljudi, ali sada ćemo mi vladati... Usred brzog rasta tmine nad grozničavim svijetom, okruženi krvavim djelima i ništa manje krvavim mislima, širenjem barbarstva koje nezadrživo vodi prema možda najvećem i najstrašnijem ratu svih doba, teško je poprimiti stav kakav možda dolikuje ljudima na pragu novog i sretnog doba. Zar ne upućuje sve na to da pada noć, a ništa na to da otpočinje novo doba...? Ležim li ja to već na svom prenoćištu i mislim li, misleći na jutro, na prošlo jutro da ne bih mislio na dolazeće?... Slike jutra i noći vode u zabludu. Sretna jutra ne dolaze kao jutro nakon neprospavane noći.'

Bertolt Brecht, iz predgovora Galileju

08/04/2026

27.- 30. travnja 2026. - gostovanje predstava-radionica iz ciklusa All the World's a Stage u Zadarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. S ponosom ističemo kako kreće i novi, dugo-najavljivani projekt: onaj o Bertoltu Brechtu! One koji imaju još malo mjesta i vremena, a i željeli bi organizirati neki od naših programa za svoje učenike, pozivamo da nam se jave na naše kontakte: [email protected] ili broj 095/9016742.🎭

27/03/2026

Sretan Svjetski dan kazališta! ❤️🎭

Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta

Boris Svrtan, dramski prvak

„Bez kazališta se ne može…“ rekao je u svom Galebu Anton Pavlović Čehov. Bila je to na
početku 20. stoljeća poruka nade, optimizma, ali izrečena već tada ne bez izvjesne ironije.
Današnje vrijeme, nažalost, pokazuje da se bez kazališta itekako može, jedini je problem
što bez kazališta svijet vrlo izvjesno i vrlo brzo tone u mrak neobrazovanosti,
nepismenosti, brutalnosti i isključivosti, čemu smo svakodnevno svjedoci. Mi koji smo
večeras tu, u kazalištu, u živom ljudskom susretu zajedno s vama, cijenjena publiko,
borimo se da kazalište opstane i na toj podršci neizmjerno vam zahvaljujemo. Svjesni smo
nemogućnosti da kazalište iz ovih stopa promijeni svijet, ali smo isto tako svjesni ogromne
moći kazališta, koje može snagom glumačke riječi, ideja, metafora i slika pokrenuti velike
stvari kao što je to činilo u svojoj bogatoj povijesti. Takozvane političke elite, koje nas često
doživljavaju kao usputnu igru, skup ukras kulture i uglavnom suvišan trošak, mogu s naših
scena čuti ozbiljna upozorenja o svijetu u kojem zajedno živimo. „All the world's a stage“,
uskliknuo je Shakespeare i tako svijetu pokazao njegovo razbijeno ogledalo. Svaki
„Richard III“ metaforička je osuda vladavine psihopata i sociopata kakvi su danas
uzurpirali vrhovne kancelarije i guraju svijet u propast; svaki Julije Cezar, Aretej i
Životinjska farma priča je o lošem braku okrutne tiranije i lažne demokracije. Kazalište već
nekoliko stoljeća putem Molièreova Tartuffea govori o besramnim lažima kraj zdravih
očiju, o manipulacijama, o apsurdnom kršenju svih uspostavljenih pravila, te na kraju o
ciničnoj ponudi spasa putem političkog deusa ex machina.
Dajemo obećanje večeras sebi i pred vama, nikada se nećemo odreći predivne moći
kazališta, tih emocija, strasti, ironije i smijeha kojima svaku večer, u zajedničkoj suigri s
vama, kazalište obnavlja svoju snagu. Nikada se bez otpora nećemo prepustiti teroru
svirepih, neempatičnih, poluobrazovanih, manijakalnih spodoba, obraza nahvao, koji su
samo trenutno zavladali ovim jadnim svijetom, čineći ga ponovo brutalnim, duhovno
skučenijim od mračnog srednjeg vijeka, uništavajući svojim impotentnim i rigidnim
idejama njegovo jedva dosegnuto civilizirano lice. Bitka za mentalno zdravlje jednog
društva i njegovih mladih generacija započinje u kazalištu, gdje se čovjek suočava sa
sobom i slikom koju stvara o sebi u svijetu. No, parafrazirajući Čehontea, nisu nam više
potrebne nove forme, jer u četvrtoj tehnološkoj revoluciji imamo ih preko glave, nego su
nam prijeko potrebni novi sadržaji, kojima ćemo hrabro ovom svijetu vratiti punu ljudskost
i izgubljeni smisao. S tom nadom čestitamo vam Svjetski dan kazališta.

Foto: Slobodna Dalmacija

27/03/2026

SRETAN SVJETSKI DAN KAZALIŠTA! ❤️🎭

Ove je godine autor poruke uz Svjetski dan kazališta - glumac Willem Dafoe.

'Glumac sam prvenstveno poznat kao filmski glumac. No moji su korijeni duboko u kazalištu. Bio sam član glumačke skupine Wooster Group od 1977. do 2003.; stvarali smo i izvodili izvorne predstave u The Performing Garage u New Yorku te nastupali širom svijeta. Radio sam i s Richardom Foremanom, Robertom Wilsonom i Romeom Castellucijem. Sada sam umjetnički direktor Bijenala kazališta u Veneciji. Ova funkcija, događaji u svijetu i želja da se vratim kazalištu snažno su oblikovali moju vjeru u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost teatra.

U skromnim počecima moga djelovanja pri Wooster Group, kazališnoj družini iz New Yorka, često bi na nekim izvedbama u svom kazalištu privukli vrlo malo publike. Pravilo je često glasilo da ako ima više izvođača nego publike, možemo se odlučiti na otkazivanje. No nikada to nismo učinili. Mnogi iz družine nisu bili profesionalni kazalištarci, već ljudi iz različitih profesija koji su se okupljali kako bi stvarali teatar; iako show must go on nije zapravo bila naša mantra, osjećali smo obavezu da nastavimo svoje susrete s publikom.

Često bismo također imali probe tijekom dana, a navečer izvodili materijal kao radnu verziju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, uzdržavajući se putujućim izvedbama starijih predstava. Višegodišnji rad na nekom komadu često bi mi postao zamoran, a probe pomalo naporne, no takve neizbrušene izvedbe uvijek su bile uzbudljive – iako bi nam malobrojna publika došla kao osuđujuća presuda razine interesa za naš rad. Shvatio sam svejedno da koliko god malo ljudi došlo, publika kao svjedok kazalištu daje smisao i život.

Baš kao što kaže natpis u kockarnici „MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI“. Zajednički doživljaj čina stvaranja u realnom vremenu, koji se može zapisati i oblikovati, no svejedno je uvijek drugačiji, zasigurno je prednost kazališta. Društveno i politički, teatar nikada nije bio ovako važan i ključan za naše razumijevanje sebe i svijeta.

„Slon u prostoriji“ su nove tehnologije i društvene mreže, koje nam obećavaju povezanost, no razvidno su fragmentirali i izolirali ljude jedne od drugih. Računalo koristim svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam googlao sebe kao glumca i tražio informacije od umjetne inteligencije. No samo slijep čovjek ne bi prepoznao da postoji opasnost da ćemo ljudski kontakt zamijeniti odnosom s uređajima. I dok nam neka tehnologija može poslužiti, problem neznanja tko je s druge strane komunikacijskog kruga je dubok i pridonosi krizi isitne i stvarnosti. Iako internet može postavljati pitanja, vrlo rijetko prenosi osjećaj divljenja koji kazalište stvara. Divljenja ukorijenjenog u pažnji, angažmanu i spontanoj zajednici prisutnih u krugu akcije i reakcije.

Kao glumac i kazališni autor i dalje vjerujem u moć teatra. U sve podijeljenijem, opresivnijem i nasilnijem svijetu, zadaća nas kao kazalištaraca je da spriječimo propadanje teatra isključivo kao komercijalnog subjekta posvećenog zabavi zbog distrakcije, ili kao suhoparnog institucionalnog čuvara tradicije, te da umjesto toga očuvamo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i iznad svega da propituje kamo idemo…

Dobar teatar propituje naša razmišljanja i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo.

Društvene smo životinje i biološki smo osmišljeni za doticaj sa svijetom. Svako osjetilo vodi k susretu, a zahvaljujući tim susretima postižemo više određenje onoga što jesmo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji – kazalište nam, kao cjelovita umjetnička forma, omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti.


Prevela: Ivana Ostojčić

30/12/2025

'Policajci su zastali i raspršili se. Za to nije bilo stvarne potrebe, no oni su voljeli te dodirljive igre.
Strateški su se rasporedili. Pužući pokraj srušenog, niskog, kamenog zida.
Brzi piš.
Vruća pjena na toplom kamenu. Policijski piš.
Potopljeni mravi u žutom šampanjcu.
Duboki uzdasi.
Zatim zajedno, na koljenima i laktovima, šuljali su se prema kući. Kao na filmu. Tiho, tiho kroz travu. S palicama u rukama. Mitraljezima u glavi. Odgovornost za budućnost
Dodirljivih bila je na njihovim mršavim, ali sposobnim plećima. Pronašli su svoj plijen na stražnjoj verandi. Pokvarenu kokoticu- Palmu u Ljubavi-u-Tokiju. A u drugom kutu
(usamljen kao vuk) stolara s krvavo-crvenim noktima. Usnuo. Čineći svo to njihovo šuljanje glupim.
Iznenadno zaskakanje.
Naslovi u njihovim glavama.
DESPERADO UHIĆEN U POLICIJSKOJ POTJERI.
Njihov je plijen platio za ovu neotesanost, za kvarenje zabave.
Oh, da.
Probudili su Veluthu čizmama.
Esthappen i Rahel su se probudili od sna koji je bio iznenađen razbijenim koljenima.
Vriskovi su zamrli u njima i otplutali od trbuha prema gore, kao mrtva riba. Šćućureni na podu, njišući se između straha i nevjerice, shvatili su da je čovjek kojeg tuku Velutha.
Otkud je on došao? Što je učinio? Zašto su ga policajci doveli amo? Čuli su udarac drveta na koži. Čizme na kostima. Na zubima. Prigušeno stenjanje kod udarca u trbuh.
Zatomljeno pucanje lubanje na betonu. Krkljanje krvi u čovjekovom dahu kad mu pluća razdere oštri rub slomljenog rebra.

Plavih usana i očiju poput tanjura, oni su gledali, skamenjeni zbog nečega što su slutili, ali nisu razumjeli: izostanka inata u onome što su policajci činili. Provalija gdje bi
trebala biti ljutnja. Trijezna, mirna brutalnost, proračunatost svega.
Oni su otvarali bocu.
Ili zatvarali slavinu.
Razbijali jaje da naprave omlet.
Blizanci su bili premladi da bi shvatili kako su to bili ubojice povijesti. Poslani kako bi izravnali račune i sakupili dugove od onih koji su prekršili njezine zakone.
Prisiljeni osjećajima koji su bili primarni, no, paradoksalno, u potpunosti bezlični. Osjećaji prezira proizašli iz nepotpunih, nepotvrđenih strahova; straha civilizacije od prirode,
muškarčev strah od žene, strah moći od nemoći.
Ljudska potreba da uništi ono što ne može potčiniti ili proglasiti božanstvom.
Muške potrebe.
Ono čemu su Esthappen i Rahel svjedočili tog jutra, premda to nisu znali, bila je klinička demonstracija, u kontroliranim uvjetima, (ovo, na kraju krajeva, nije bio rat ili genocid),
ljudske težnje za dominacijom. Strukturom. Redom. Potpunim monopolom.
Bila je to ljudska povijest, paradirajuća kao božja svrha, otkrivajući se maloljetnoj publici.
Nije bilo ničeg slučajnog u onome što se dogodilo tog jutra. Ničeg nezamislivog. Nije to bila pljačka ili poravnanje osobnih računa. To je bila jedna era koja se utiskivala na sve one koji su živjeli u njoj.
Povijest u živo....
Ako su i povrijedili Veluthu više nego su namjeravali, to je bilo samo zato jer je svaka povezanost, svaka veza između njih i njega, svaka naznaka da je i on - ako ništa drugo - a onda
barem ljudsko biće, davno prekinuta. Oni nisu uhitili čovjeka, oni su izgonili strah. Nisu imali instrument kojim bi mogli izmjeriti koliko još kazne može podnijeti. Nisu imali način
na koji su mogli procijeniti kako su ga, ili koliko, trajno oštetili.
Za razliku od običaja razuzdanih vjerskih rulja ili razularenih osvajačkih vojski, tog je jutra u Srcu Tame odred dodirljivih policajaca djelovao proračunato, ne mahnito. Efikasno,
ne stihijski. Odgovorno, ne histerično. Nisu mu čupali kosu ili ga živog spalili.
Nisu mu odrezali genitalije i strpali mu ih u usta. Nisu ga silovali. Ili mu odrubili glavu.
Na kraju krajeva, nisu se borili protiv epidemije. Oni su samo cijepili zajednicu protiv izbijanja bolesti.'

A. Roy, Bog malih stvari