31/08/2026
Dobra vijest za sve one koji još nisu uspjeli pogledati izložbu Ivice Jakšića Čokrića Pukota EINE KLEINE MOLO RETROSPEKTIVA! Trajanje izložbe u Galeriji umjetnina Branislava Deškovića u Bolu produljeno je do 15. listopada 2026. Imate još vremena zaviriti u Pukov svijet i doživjeti ovu posebnu retrospektivu.
Vidimo se!
Kustosi izložbe Tino Vuković i Jasna Damjanović
NEDOSADAN BITI
Predgovor iz kataloga izložbe, autor Tino Vuković:
„Ivica Jakšić Čokrić Puko ili, kako bi mnogi zaključili, institucija, sinonim je za bolsku umjetničku scenu, avangardna događanja i otočki folklor, ali i za bolski turizam, iako je on prema njemu uvijek deklarativno „anti“. Čovjek koji se ne samo visinom jednog omanjeg čempresa nego i „riječju, djelom i propustom“ ističe u svom okruženju. Ipak, Puko i Bol nerazdvojni su – oni su u potpunoj simbiozi. Pukotov Bol kao umjetnički mikrokozmos sasvim je dovoljan da kroz njega ispriča sve oblike ljudske naravi, velike tragedije i ljepote svijeta. Kao što jedna stanica sadrži informacije čitavog sustava, tako Puko mudro, s velikom ljubavlju, ali i kritičnošću prema vlastitom genius loci doseže univerzalne teme.
U tom kontekstu znamenit je i njegov rad „Oltar domovine“ (1992.) koji uzimamo za primjer onoga što će uslijediti u karijeri živopisnog autorstva oblikovanog širenjem koncentričnih krugova – otočkih, dakako. Poveću instalaciju čini ogledalo u neobaroknom okviru s natpisom „Oltar domovine“ s križem. U funkciji jedinstvenog sakralnog prostora ili relikvijara – pokaznice, u dramatičnoj atmosferi ovoga djela možemo vidjeti svoj lik. Pukotovo „sveto ogledalo“ u suštini je Bol, umjetnički métier, blagoslov i križ, svakako dom te naposljetku mjesto gdje ponajbolje može sagledati samoga sebe. Na postolju „Oltara“ stoje nadgrobne svijeće s metalnim poklopcem od recikliranih limenki Coca-Cole koju umjetnik na svoj način „prezire“ do dana današnjeg. Rad objedinjuje i nagovješćuje bar tri krucijalne teme: duhovnost, identitet i konzumerizam, koje će zaokupljati autora tijekom čitave karijere i na više načina obilježiti njegovo stvaralaštvo.
Puko živi u svome „stambenom muzeju“. Ova je sintagma zapravo indikativna za autorovu filozofiju: ona označava njegov modus operandi, pristup životu i umjetnosti, koji su kod njega uistinu neodvojivi. I tako u „stambenome ateljeu“ zajedno egzistiraju mnoge kontradikcije i stvari: funkcionalne i nefunkcionalne, pomno izrađene i gotovo sklepane, odbačene i pronađene, vrijedne, obiteljske… Jedan cijeli pomno sortirani registar umjetničkog djelovanja – tradicije, visoke estetike i kiča. Puko ne podilazi postavkama elitističkih univerzuma i linearnih iščitavanja; u njegovu oživotvorenom prostoru sve je pomireno, izloženo i savršeno funkcionira. Od ribarske udice i božićnog ukrasa do Bele Hamvasa i sv. Augustina Puko povezuje krajnosti, i to mu odgovara. Iako će sebe u istini i šali podrugljivo nazvati sakupljačem smeća, njegovo sakupljanje ima svoju ulogu – ono je razložno. Svaka stvar koja nađe put do njegove svakodnevice postaje metaforom, postaje uvažena i promišljena, postaje simbolična.
Puko analizira i preispituje sve oko sebe služeći se svim raspoloživim sredstvima. Bilo da je riječ o gomilanju neželjenih, starih mobitela („Halo, Bing!“, 2013.) ili besprijekorno dizajniranim i obrađenim formama kamenih prstaca, sve je rad ili će to tek postati, sve dobiva značenje i proteže se u neprekinutu nit Pukotove filozofije umjetnosti. Iako klasificiranje počesto nije zahvalno, umjetnikov opus možemo čitati u duhu postmodernizma koji podrazumijeva radikalni eklekticizam kroz pluralizam stilova i umjetničkih pravaca. Pojam radikalnog savršeno odgovara Pukotovim težnjama – spajanju „visoke“ i „niske“ umjetnosti, preplitanju brojnih „izama“ i njegovim satiričnim „proglasima“.
Galerija umjetnina Branislava Deškovića lik i djelo Ivice Jakšića Čokrića Pukota objedinjuje velikom retrospektivnom izložbom na svim trima etažama. Premda sam umjetnik izložbu opisuje kao „Eine kleine molu retrospektivu“, Galerija nudi uistinu dubok i značajan uvid u njegov bogati opus. Prikazati pola stoljeća svestranog umjetničkog djelovanja bio je izniman izazov u kustoskom pogledu i u mnogim drugim. Kronološka sinteza izložbe čita se u njezinoj ukupnosti, dijalogu radova, kombinaciji medija i afiniteta, te vremenskome rasponu koji se kreće od autorove prve slike „Posljednja večera“ iz 1978. do ready-made asamblaža „Ulazak u atmosferu“ nastalog 2026. godine, u jeku stvaranja izložbe. Galerija je pružila sve svoje izložbene prostore kako bi uvid u „Pukotovu filozofiju“ bio što potpuniji i kako bi omogućila adekvatno razumijevanje njegova kompleksnog i višeslojnog promišljanja.
Na izložbi su posebno istaknuta autorova kapitalna djela. Monumentalna prostorna instalacija „Crui(ne)seri“ (2017.) zauzela je čitav središnji prostor prvoga kata: ambijentalna kompozicija položena na plavu podlogu obuhvaća pet maketa kruzera različitih dimenzija i šestu, brod znakovito naslovljen „Čuvar naših teritorijalnih voda“ (2007.). Dokaz umjetnikovih britkih reakcija na suvremeni društveni kontekst vidljiv je i u najnovijem zahvatu – u jeku pripreme retrospektive, iznad spomenutih „voda“ uzletio je „Drin-dron, čuvar našeg neba“. Ovaj spontani, ali itekako promišljeni čin govori o kreativnoj brzini, te iznimnom umijeću autora da svoju misao prilagodi aktualnome trenutku. Prostorna intervencija ovdje funkcionira poput svojevrsne kazališne predstave u kojoj su izloženi objekti zapravo akteri dramskog „sukoba“ i upečatljiva vizualizacija kritike o krajnjoj grotesknosti masovnog turizma. Analogija predstave simptomatična je i zbog toga što je Puko priredio i napisao dvadeset predstava, pa ne čudi da je posrijedi još jedan scenarij. „Glumci“ su na pozornici, radnja je jasna, preostalo je još samo definirati kontekst i scenografiju.
Nastavno na kapitalna djela dodano je sve što zaokružuje ovu priču: „Genetski modificirani Zlatni rat“ (2003.), kartonski „Turisti“ (2001.), kronike o pohlepi poput one o trojici braće Vukovića i palači „Kuća u kući“ (2006.). Na sve se nadovezuje motiv borbe za opće dobro u djelu „Sić, s akcije premještanja plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura“ (2002.). Da bi ova mediteranska razglednica bila potpuna, postavljeno je i nekoliko Pukotovih otoka, uključujući svima obljubljeni ljetni s kišobrančićem, te zimski, presvučen krznom koji kontinentalni gosti „ne vidješe“, naslovljen „Lito i zima na škoju“ (2003.). U postavu su se našli i kameni „zabranjeni prstaci“, europski promatrač te dva izložena sveca — jedan da sve blagoslovi, a drugi u dubokoj kontemplaciji. Sa strane sve to promatra galeb mira oštećen u samom jeku postavljanja izložbe, instalacija naziva „Tko je pucao u galeba mira?“ (2018. – 2026.).
Otvoreno je pitanje zašto bi netko pucao u galeba mira. Otpor prema zlobi i bezumlju temeljna je odrednica autorova pacifističkog diskursa. Unutar izložbenog postava poseban je prostor posvećen Pukotovu „Muzeju rata“, nastalom tijekom njegova sudjelovanja u Domovinskom ratu. Iz te cjeline apostrofira se rad „Moje osobno naoružanje“ (1992.), objekt u obliku strojnice ingeniozno konstruiran od slikarskog štafelaja i redenika s nanizanim kistovima. Pukotov pacifizam nije pasivan; on je glasan, satiričan i duboko humanistički bunt protiv destrukcije.
Sve navedeno samo je dio bogatog opusa koji se razotkriva i širi pred posjetiteljima izložbe koja pršti od raznolikosti – od intimnih poetskih i duhovnih promišljanja do posve ludičkih, ekspresivnih i provokativnih stvaralačkih zamašaja. Ta nepredvidiva igra ozbiljnog i apsurdnog, duhovitog i angažiranog čini ovu iznimnu izložbu vizualno i emotivno punom.
Životno djelo Ivice Jakšića Čokrića ne iscrpljuje se u puk(otov)oj društvenoj kritici; ono predstavlja manifestaciju neumornog stvaralačkog impulsa i potvrđuje da je izdržljivost umjetnosti prvenstveno stvar nepokolebljive volje ljudskog duha. Tome svjedoče i pisani meandri iz njegove aktualne biografije, također istaknuti na izložbi: „Moj je cilj put. Nepoznat put. Na tom nepoznatom putu, nepoznat samome sebi, radujući se nepoznatom, u nepoznato idem. Hodajući, jedino nastojim – bez truda, trud je za dosadne ljude – nedosadan biti.”
Puko ostaje upisan u povijest domaće avangarde kao fenomen koji je nadrastao lokalne mikrookvire, neuhvatljiv utabanim umjetničkim strukturama, a opet dovoljno jasan i globalno razumljiv u svojoj esencijalnoj slobodi“.
Radno vrijeme Galerije:
od 1. rujna do 5.rujna
9:00 – 12:00 i 17:00 – 22:00
od 8. rujna do 30. rujna
utorak, srijeda od 17:00 – 22:00
četvrtak, petak, subota od 9:00 – 15:00
od 1. listopada 2026.
9:00 – 15:00 ( utorak - subota )
