Anja FSO

13/10/2024

Ko zna koliko p**a sam pričala, možda previše... Ali, evo, iznova se sjećam... 13.10. 22 sata... 2010. godina... Stigli smo iz dječije igraonice, Filip i Sergej su zaspali... A Oleg se još u igraonici probudio i počeo da kucka lagano, a potom sve jače, i uskoro je udarao tako jako da je počelo da boli...
Nakon povratka, smještanja dječaka u krevet istuširah se, Oleg se tada umiri, te se spustih na kauč i sklopih oči u nadi da ću odspavati malo, pošto je zaista bilo sve teže... Ali bol ne dopušta odmor.. I sve je jača, postaje teško izdrživa... Znala sam da se Oleg sprema i da je vrijeme da pođemo. Torba je tu ali i dečki u krevetu... Još su veoma mali...
"Filipe, sine, vozim mamu da rodi bebu... Spavajte... Ako se Sergej slučajno probudi pusti crtani i čuvaj ga... "
"Ne brini tata, čuvaću ga, neka rodi mama brata" I tako nemajka i neotac odlaze i ostavljaju djecu samu da spavaju.
Za petnaest minuta smo u bolnici, ja već jedva stojim, vrata porodilišta su zaključana, lupam iz sve snage, muž (valjda zna kako je, rađao je) izgovara "Polako, gdje si zapela", tu još i pritisak skače pa udaram vrata još jače i dozivam sestru.
Čujem glasove... Odahnuh.. . Vrata se napokon otvoriše... Odmah dobih upute i pravo na sto, muž takođe ima zadatke koje rješava svjetlosnom brzinom, te mi ubrzo javlja da momci mirno spavaju, onako kako smo ih i ostavili. E sada mogu na miru i Olega da rodim... Evo prošla je ponoć, 14. oktobar je, mali je lijen... Već je jedanaesti dan od termina...
I napokon, u 00:35... Velika beba, 4,05 kg. Sreća, ljubav, obožavanje. Sada sam majka p**a tri. Bogatija sam, život mi je vrjedniji za još jedno čudesno biće koje će me mnogo brže nego što se čini zvati mama.
Trebalo je obavijestiti i ponosnog tatu. Prvi put... Drugi put... Treći put... Ne javlja se na telefon... Rađa se treći nasljednik, on je uspio zaspati. Ma koga bi to ikada moglo poremetiti kada već par godina postoji facebook... Ako tata spava (a za sve ostale mi se činilo prekasno za pozivanje), facebook friends ne spavaju. 🙂 I tako na društvenoj mreži svima objavih kako sam postala mama treći put. I ne bijah sama u svom ushićenju Primah čestitke iako je noć, olskšah bolove i podijelih sreću...
A Oleg, kao i tada, tako i sada nakon 14 godina, drugačiji i svoj.

Najsrećniji rođendan od svih prethodnih neka ti bude ovaj 14, a svaki sljedeći još srećniji! Volim te najviše na svijetu, ljepoto moja!
♥️♥️♥️

03/06/2022

Ne pišem odavno, bar ne na fb... kome, čemu, zašto?
Pitaju gdje je inspiracija.. Na drugom je mjestu, nije tu... Ne mogu, sve što napišem osjećam sutra kao laž, djeca su posebni slučajevi, a mi smo sasvim obični roditelji... Ja sam najobičnija mama koja se trudi, preživljava i trpi...
Kako je imati tri sina? Evo, ne spavam jer jednog čekam sa ekskurzije... A ujutru radim... Subota, ali koga briga... Javio je da će biti kod škole za pola sata... A što ga pet dana nije zanimalo gdje smo, kako smo, šta radimo, nije važno... Sada car stiže pa može i da se javi kako bismo ga pokupili mi, vozači, težak je kofer...
Mali je zamalo otputovao u Brčko, a pošto nije, moram da trpim njegove žalosne hirove, tužan je i treba ga razumjeti... Mora da odmara kod kuće umjesto da bude kapiten u rukometu... Preživjeće on, ali treba izdržati...
A gimnazijalac... On je otišao svojim poslom... Petak je a ocjene su mu zaključene... Pa roditelji, spavajte ako hoćete, a ako ne ide, sami ste krivi...

24/03/2021

Filipe, moja prva ljubavi, znaš koliko te volim, znaš da si moja sreća i prva radost, koja mi je uljepšala život na milion načina.

Svi mi pravimo greške, neke su ogromne i nekada nam se čini da ih ne možemo popraviti, ali znaj da je gotovo sve rješivo ako reagujemo na vrijeme...

Za ovaj rođendan i u ovoj godini, kao prvo želim ti zdravlje, što je najvažnije, a onda mnogo, mnogo razmišljanja o svemu što treba da promijeniš kod sebe i u sebi.
Ti si za mene i dalje ono isto malo dijete koje je povrijeđene životinje vodilo veterinaru i koje je plakalo ako bi slučajno zgazilo mrava. Molim te sjeti se onoga što si u dubini duše, ja to odlično znam, ali treba da znaš i ti. Tek si počeo da živiš, iskoristi tvoje znanje i sve mogućnosti koje ti život nudi, pokaži ovom svijetu svu svoju dobrotu, i vjeruj da ćeš se osjećati sjajno. A cvijet koji budeš njegovao, taj ćeš i mirisati. Plodovi će doći.
Svu sreću ti želim i volim te najviše na cijelom svijetu i još daleko više...
Srećan 15. rođendan!

13/03/2021

Dragi moj dječače,
Druga najveća radost stigla je u moj život kada si ti došao na svijet sa svojim tankim nožicama, ogromnim stopalima, krupnim očima i telećim pogledom. 🙂
Svijet je promijenio smijer i postao mnogo ljepši, skoro pa savršen, tog 13.3.2008. u 12:03. I bogatiji za jedno sjajno spadalo uvijek spremno da pomogne, pokloni, učini drugima...
I iako me teško neko može iznervirati koliko možeš ti, tako teško bilo ko može voljeti i biti umiljat kao što ti umiješ.
Tinejdžeru moj, najviše na svijetu te volim i želim ti najsrećniji rođendan do sada, a svaki sljedeći još srećniji.
💙💙💙

23/02/2021

Odmah nakon buđenja osjetila sam mučninu. Neki pritisak izazvan situacijom na koju ne mogu da utičem.
Zašto sada skupljati posljednje atome snage kako bih iščupala sebe iz saznanja da sam pogriješila?!
Dođu ti trenuci kada shvatimo da nismo na pravom putu...
Pogrešna procjena, pogrešni ljudi, pogrešni događaji, zaključci, koraci, momenti... A dozvolila sam im da mi kroje dane, da mi mijenjaju život postepeno, neprimjetno... Zašto sam ikada pomislila da sam im bitna, i zašto sam dopustila da budu bitni?
Mnogo je takvih trenutaka, ali je najdragocjenije kada spoznamo da dolaze bolji dani, ljudi, vremena...
Momenti u kojima postajemo svjesni da, iako smo danas pali, sutra se dižemo još bolji, jači i srećniji...
Preživjela sam još jedan dan u kom sam bespotrebno čekala tuđe riječi ohrabrenja, koje zapravo ne postoje izvan nas samih... Postoji samo vlastiti spokoj, sreća, zdravlje, snaga...
I svijest da smo krojači svog života u svakom trenu. Svijest da je sreća u nama.
Kada to uvidimo, uspjeli smo. Ja sam uspjela danas, i opet ću kada takav dan dođe... Jer rođena sam za sreću!

13/02/2021

Dijete je obećanje od svemira da ćete uvijek imati razlog za život. I kada od sebe odustajete, od njega nećete. I kada se desi da poželite da pobjegnete, ono će vas zadržati, a kada vam se učini da ne možete, vaše dijete će vam pokazati da možete i morate. Ako vam je nekada teško da ustanete, ono će vas podići, ako nešto prejako boli, samo vaše dijete može olakšati.
Sreća se ne može kupiti, sami smo je stvorili i zove se Sin ili Kćerka. 🧡

11/02/2021

Ne pravdaj ljude, ne traži izgovor zašto su nešto učinili, kako je moguće da su tako postupili... Jednostavno je: željeli su to. Ne muči se pronalazeći nepostojeće razloge. I ne nadaj se da im je žao. Misli o sebi!

03/02/2021

01/02/2021

O krajevima i počecima...

Kraj dana, mjeseca, godine...
Kraj kao tačka stavljena na neki period života, kraj kao početak nečega novog...

Četrdeset godina, i malo više trebalo mi je da shvatim... Kraj je samo jedan, sve ostalo je samo drugačiji nastavak ili novi početak.

Kraj današnjeg dana - prosječnog, običnog, ali jednog i jedinog ovakvog - dan završava, ali tu počinje novi, možda bolji, možda neki izuzetan, neobičan, fantastičan, možda onaj koji će nam potpuno promijeniti život i misli.

Kraj jedne godine znači da dolazi nova, za mnoge bolja. Zašto onda misliti o kraju, kada su počeci svuda i uvijek?!

Mislimo o novom, ljepšem, boljem. A kraj je tu da nas uvede u početke. Potrudimo se da ih učinimo što je moguće ljepšim. I ne trošimo vrijeme na plakanje za nečim što je prošlo, jer ako nije tu znači da mu tu i nije mjesto. Nazdravite onome što dolazi, glavu gore, a na lice osmijeh.

I ako nam se ikada učini da nešto završava, samo počnimo, ostavimo juče gdje i treba da bude - u prošlosti.

30/01/2021

Nezahvalnost je nešto što nas ometa više nego što i sami primjećujemo.
Većina nas je nezahvalna i nesvjesna bogatstva koje nas okružuje...
Poznajem veoma dobro jednu osobu, ima običaj da kaže kako je ustala na lijevu nogu, pa je neraspoložena. Umjesto osmijeha ujutru, kada joj sunčevi zraci obasjaju krevet, nabora čelo jer joj sunce ide u oči... Umjesto zagrljaja kada joj se ćerkica uvuče pod pokrivač, ona joj uputi oštar prijekorni pogled - zašto me budiš ovako rano? Umjesto sreće zbog porodičnog doručka za stolom punim raznovrsnih đakonija i dječijeg smijeha, zvoca što mora spremati hranu. Umjesto četiri pune šolje mlijeka, ona vidi prazan tetrapak... A kada jedna od djevojčica iz škole donese dvije petice i četvorku, ona ljutito pita "Iz čega četiri?"
Mene boli... Boli što nekada pronalazim sebe... Gdje se izgubila svakodnevna radost postojanja?
Zašto smo često ovakvi a da ne primijetimo? Zašto ne vidimo sreću pored nas nego se okrećemo sitnim smetnjama i čine nam se kao ogromni problemi?
Ja ću razmisliti, odnosno već razmišljam... Mislite i vi! ❤️

11/01/2021

11.1.
Rođendan mi je, osjećam se savršeno, veličanstveno. Čestitam sebi prvi put, a tek shvatam da je trebalo svake godine. Poklanjam sebi sebe, poklon koji bi bilo poželjno primiti za svaki rođendan, i konstantno imati na umu da nema mnogo značajnijih darova...
Brojne rođendane pamtim, ali dosta njih ne, sjećam se nekih detalja, ili ničega. Znam da sam dugo bila mezimče u familiji -mislim da je vezano s tim što mama i tata dugo nisu imali dijete, a brzo sam ostala i bez oca - i svi su činili da se svakog 11. januara osjećam kao princeza tih prvih godina života. Čestitke i pokloni sa svih strana, proslava, sreća, radost. Mini sendviči, grickalice, puna soba djece i mama koja sve bilježi foto aparatom. Svaka svjećica na torti više, bila je i ispunjena želja više... Nekako sa izlaskom iz Sarajeva, izgubila se i ta radost rođendana, pojavile su se neostvarene želje, počela sam gubiti osjećaj da sam princeza, mnogo toga je nestalo tokom ratnih godina...
Ne znam gdje su se izgubilili 14, 15, 16, 17. rođendan... Vjerujem da ću se nekada sjetiti tih dana kada nisam shvatala ono što znam danas, da je siromaštvo stanje duha, a biti bez novca je nešto što prolazi i mijenja se. Bogatstvo nosimo u nama, niko nam ga ne može oduzeti ma koliko se trudio, ukrasti, slomiti, čak ni pozajmiti... Princeza sam bila baš zbog unutrašnjeg zadovoljstva, na koje sam kasnije na neko vrijeme zaboravila...
Sjećam se 18. rođendana u Šapcu, vjerovatno zbog osjećaja koji se vrati kada pomislim... Svi smo na taj jubilarni pozivali sve drugove iz odjeljenja... Bez obzira na naizgled bezizlaznu finansijsku situaciju u to vrijeme, mama je uspjela i meni obezbijediti dovoljno novca za hranu i piće za skoro trideset mladih ljudi, kako ne bih osjećala da sam u svijet odraslih ušla drugačije od vršnjaka. Sjećam se iznenađenja, jednog gitariste plave kose i plavih očiju neočekivano dovedenog na proslavu... Nosio je mali kaktus u rukama, i otprilike kad je uginuo kaktus, ugasila se i moja ljubav... Ali rođendan nisam zaboravila...
Opet se nakon osamnaestog gube sjećanja na rođendane, na sve te čestitke, poklone i pozive... Tek kada su počele da me 11. januara bude ruke mojih dječaka oko vrata, sa onim "Mama, srećan rođendan!" ponovo se vratio osjećaj princeze... Sada su moje čestitke, pokloni i sva radost rođendana sa mnom svake godine, i neprestano mi pokazuju zašto se budim kao kraljica, kako mi poklon ne treba jer je uz mene uvijek, kako mi čestitka nije prioritet, jer sam blagoslovena, kako je život predivan, kao i svaki rođendan, jer sam majka. A djeca su poklon i obećanje od svemira da ću uvijek imati razlog za sreću. I kada od sebe odustanem, od njih neću.
I sada, srećan mi rođendan, poklanjam sebi sebe, a sve drugo što je potrebno već imam, ostali darovi su bonus koji obraduje, ali nije neophodan...