godine, još uvijek slovi za jedan veoma moderan i neobičan teatar. Napravljen kao svojevrstan alternativni pandan tadašnjim mainstream scenama klasičnog tipa, Kamerni je bio nešto nesvakidašnje. Mala, intimna scena, sa svih strana okružena publikom. Tada se to zvalo "ring" scena. I glumci su se, ako je vjerovati mnogim ispovijestima, zaista tako i osjećali igrajući okruženi publikom sa svih strana
. Sve se vidi, sve je tako blizu. U Kamernom se glumi i čelom i začeljem. Kamerni je bio, i ostao, arena u kojoj se glumački majstorluk najbolje vidi. Mjesto na kojem su se veliki glumački bardovi nalazili lišeni onog međuprostora četvrtog zida velike scene. Te nevidljive bezbjednosne barijere koja odvaja publiku od scene i njenih aktera. U Kamernom toga nema. Zato je tako poseban. Zato je tako izazovan. Kamerni teatar 55 glumca, ali i publiku, ogoljava do srži. U stanju je uhvatiti vas za samu suštinu bića i držati tako do samog kraja komada. Često i mnogo duže. Nastao je sa idejom da propituje, izaziva, gura do, i preko, ruba. Da bude drugačiji. Uzbudljiv i privlačan. Da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Da pomjera granice. Uskoro slavi sedamdeseti rođendan. A nikad nije bio mlađi. Potentniji. Kamerniji. Napisati nešto zvanično o Kamernom je teško. O Kamernom se jedino može pisati strastveno. On se može samo iskusiti.
