10/10/2025
Hvala mnogo mnogo draga Cyber Bosanka / Hana Kazazovic.
Zbog takvih kao ti smo i htjeli bh. izdanje Marka, kao povod da idemo zemljom i čitamo i pričamo ljudima. ❤️❤️
Razmišljam jutros kako sam, sasvim neplanski, postala nešto što bih mogla nazvati kulturnom posvudušom. Zvuči možda malo šaljivo, ali istinito je — postala sam osoba koja redovno obilazi kulturna dešavanja u gradu. Kad god se desi nešto zanimljivo, a ja to saznam na vrijeme, eto me. I shvatila sam da to prije svega radim zbog sebe — jer mi prija taj osjećaj da sam negdje gdje se nešto dešava. Ali isto tako pišem o tim događajima zbog onih koji možda sjede kući, imaju želju da izađu, ali ne znaju baš gdje i s kim. Ako moj tekst ikad nekoga potakne da se pokrene, da pogleda šta mu je dostupno i iskoristi priliku da posluša, pogleda ili doživi nešto lijepo — meni je to dovoljno.
Čim sam vidjela najavu za promociju knjige Marka Tomaša, nisam imala dilemu. Njegov roman Knjiga za Maju pročitala sam prošle godine, zahvaljujući prijatelju koji mi ju je poslao iz Novog Sada. Dopala mi se tada, ali još više mi se dopada ideja da Marka čujem uživo, jer u Zenicu ne dolazi često. Prošli put je bio 2019., i bila sam i tad. Kad se na istom mjestu nađu Marko Tomaš i Selvedin Avdić, to je već garancija da će večer imati dušu — i da vrijedi izaći iz kuće, bez obzira na hladnoću, vremenske (ne)prilike ili sopstvenu tromost.
I kao što sam i očekivala — biblioteka je bila prepuna. To me baš obradovalo. Lijepo je vidjeti da Zenica ima toliko ljudi koji vole Marka i njegovu riječ. Srela sam mnogo poznatih i dragih lica, i u tom trenutku pomislila da sam donijela pravu odluku što sam došla. Teško je naći mjesto na kojem se nađe toliko istomišljenika — ljudi s kojima dijeliš ljubav prema knjizi i zajedničku potrebu da razumiješ svijet kroz priče.
Što se tiče same knjige, Marko je, naravno, poznatiji po poeziji, ali Knjiga za Maju je roman. I kao neko ko s poezijom nije uvijek u najboljim odnosima (vi koji me duže čitate, to već znate), mene je baš obradovalo što je napisao roman. On jeste poetičan, ali je istovremeno i vrlo jasan. Sastavljen od sitnih priča, malih slika i detalja koji tek u cjelini pokažu svoju pravu ljepotu — baš kako je Selvedin lijepo objasnio tokom promocije.
Roman ću sad ponovo čitati, ovaj put u bosanskom izdanju, koje je objavilo udruženje Omaha iz Cazina. Veliki pozdrav Cazinu — bila sam tamo jednom i baš mi je ostao u lijepom sjećanju. Među promotorima je bio i Ramiz Huremagić, koji je i najzaslužniji za objavljivanje ove knjige. Imaju još neka izdanja i naravno da sam “pikirala” još dvije knjige koje je spomenuo. O njima — kad dođe vrijeme.
A za kraj — ako imate priliku, čitajte Marka Tomaša i idite na njegove promocije. To nije samo susret s autorom, nego susret s nečim toplim, živim i iskrenim. Kad čita dijelove svoje knjige, imate osjećaj da vam nudi komadić mira i prostora da na trenutak zaboravite sve što vas muči.
Meni je sinoć baš to trebalo. I zato sam sretna što sam izašla iz kuće.
Zato što sam, makar na dva sata, bila dio svijeta u kojem knjige i ljudi još uvijek imaju smisla.
