29/09/2022
Lijepa zemlja "Drevna i Daleka"
(Kratka priča u nastavcima)
U nekom paralelnom univerzumu, do kojeg se dođe p**anjom pored crvenog patuljka, zvijezde Gliese 581, te velike zvijezde Alpha Centauri, te dalje kroz središte Crne rupe Mliječnoga p**a, u nekoj Drevnoj i Dalekoj zemlji, živjeli su Hakija, Radoja, Ivo, Jakov i Sejdo. Sa njima je tu bivstvovao i Sake.
Dio II, Hakija istiniti i pravedni
Hakija Abdulahović, od oca Selima, otac Murti, pošteni, pravedni i istiniti, kao što mu samo ime govori, kada se prevede s arapskog.
Hakija je bio starosjedilac, kao što neki kažu, središnje Drevne i Daleke zemlje, porijeklom s Budoželja, s adresom u gradu ćumura i sporta, u koji su se neki davni njegovi preci doselili. Abdulah, taj predak, koji je islamsko, odnosno arapsko ime uzeo, započeo je lozu Abdulahovića. Kao što je to prije bilo, nemuslimansko stanovništvo Drevne i Daleke zemlje, nekada Tvrtkovog kraljevstva, u doba Osmanskog carstva, nadijevalo je sebi arapska imena, najčešće Abdulah, što znači Božiji rob i po tome su se nemuslimani koji su uzeli Islam kao svoju vjeru, na početku poznavali.
Hakija je radio pri Općini poznatoj kao Grad ćumura i sporta. Uvijek nasmijan, pošten i pravedan, u svojoj vjeri, vjernik, Bošnjak musliman. Znao je Hakija za svoje porijeklo, te da su mu braća po vjeri, te Osmanlije, donijele lijepi njegov Islam. Ali, brat bratu, nije Hakija ličio na tu braću po vjeri iz Anadolije, a još manje na braću po vjeri s Arapskog poluostrva. Hakija visoki, plavooki, očiju boje neba, a kose boje klasja, puti tamnije od, na primjer, Skandinavaca i bez pjega, ali ipak svjetlije od ostalih stanovnika Balkana. Nešto nalik na svog prijatelja Ivu. Znao je Hakija da pripada Slavenima, a da su se oni na Balkan doselili kao Pagani nekad u 6/7 vijeku, prije nego sto su krajem 9/10 vijeka prvo upoznali kršćanstvo. Znao je da su mu preci bili isti kao i oni za Poljake, Slovake, Srbe, Hrvate i Bošnjake svih vjera i sve ostale Slavene. Međutim, Hakija je pratio i čitao istraživanja koja su se provodila, te je isto tako znao da u sebi nosi neki staroevropski gen, koji se još susreće kod Iraca, Skandinavaca i Bošnjaka katolika. Sve je to Hakija istražio. Jedan odlazak na Bjelašnicu, Budoželj i na primjer Zenicu, potvrđuje ta istraživanja, ako ništa kroz nebesko plave oči i klasjovitu boju kose. Kao i prolazak kroz dio Drevene i Daleke zemlje, to jest, kršovitu Daleku. U sebi, pri sebi i na svojoj vjekovnoj zemlji, ipak je govorio jezikom Slavena. Uistinu, bez primjesa Osmanskog jezika, ovaj jezik u Drevnoj i Dalekoj zemlji, ne bi bio moguć. Ipak 500 godina je puno, a toliko je Drevna i Daleka zemlja bila pod okupacijom Osmanlija. Donijeli su oni Hakiji njegov lijepi din i Islam, ali nije ih Hakija osjećao kao braću po porijeklu, već samo po vjeri.
TURCI NISU BOŠNJACIMA MUSLIMANIMA BRAĆA. HAKIJA JE MIKS TOG NEKOG STAROEVROPSKOG STANOVNIŠTVA I PAGANA SLAVENA KOJI SU TEK U 10 VIJEKU UPOZNALI KRŠĆANSTVO, A U 11 VIJEKU SE NA DRINI PODIJELILI NA KATOLIČANSTVO I PRAVOSLAVLJE. TAJ MIKS LJUDI, BIVSTVOVAO JE NA GRANICI PODIJELE KRŠĆANSTVA, NEKI SU GA PRIHATILI, ORIJENTISALI SE KA ZAPADU, A DRUGI KA ISTOKU, DOK SU TREĆI OSTALI NEOPREDIJELJENI, POZNATIJI KAO BOGU MILI. ZATO JE HAKIJA ZNAO, DA JE PRAPRAPRAPRA DEDO ABDULAH, MOGAO BITI ILI NE BITI U KRŠĆANSKOJ VJERI, JEDNOJ ILI DRUGOJ, ILI SAMO BITI BOGU MIO. DOTLE HAKIJA NIJE DOBACIO, ALI JE ZNAO, DA S TURCIMA NEMA, OSIM VJERE, NIŠTA VIŠE ZAJEDNIČKO I DA JE TAJ ABDULAH PRIMIO ISLAM, KAO KRŠĆANSKI VJERNIKI ILI NEVJERNIK ILI KAO PRIPADNIK NEKE NJEGOVE DREVNE CRKVE.
