05/09/2026
Svjesno sam odlučila ovu izložbu otvoriti sama.
Bez kustosa, bez unaprijed nekih zadanih pravila.
Zapitala sam se: zašto ne bih mogla ja osobno, iz svoje perspektive, približiti ove radove ljudima koji su večeras ovdje?
I zato — NE/VIDLJIVO.
Pozivam vas da na trenutak utihnete.
Ne izvana, nego iznutra.
Možete i zatvoriti oči, ako vam je tako lakše.
Želim vas pitati: što je sada u vama? Što osjećate?
Bez potrebe da to odmah imenujete. Samo osjetite.
Jer upravo tamo počinje ova izložba.
Ona govori o onome što ne pokazujemo.
O onome što ne izgovaramo.
O onome što smo naučili kontrolirati -
i o onome što nam ipak izmiče.
Ispod površine.
Ispod svih maski koje svakodnevno nosimo.
Krećemo se kroz svijet sa slikom o sebi:
slikom koja nam je poznata i koju možemo objasniti.
Ali ispod te slike postoji nešto drugo.
Nešto neoblikovano.
Nešto nelogično.
Nešto proturječno.
I upravo to djeluje.
Često vjerujemo da odlučujemo svjesno,
da imamo kontrolu. Ali što ako ono što nas vodi
donese odluku prije nego što je mi uopće osvijestimo?
Što nas zapravo pokreće?
Je li to naša volja ili naše uvjetovanje?
Je li to sadašnjost ili prošlost koja i dalje živi u nama?
Podsvjesno ne govori u jasnim rečenicama.
Ono govori kroz slike. Kroz tijelo.
Kroz napetost i reakcije koje nas ponekad iznenade.
Kada reagiramo prije nego što razumijemo.
Zapitala sam se:
Tko sam kada prestanem živjeti identitete koje sam naslijedila?
Tko sam kada više ne slijedim kolektivnu priču?
U što vjerujem kada stare ideologije izgube svoju snagu?
A sada vas pitam:
Jeste li svjesni onoga što radite?
Načina na koji razgovarate?
Načina na koji se ponašate?
Kako koristite svoje vrijeme?
Kako se odnosite prema svome tijelu?
Čime se hranite — ne samo tijelo, nego i um?
I što svakoga dana ponavljate?
Svi u sebi nosimo slične fragmente:
strah, čežnju, sram, ljubomoru, potrebu za kontrolom
i još mnogo toga.
Neke osjećaje si dopuštamo.
Druge prikrivamo, racionaliziramo ili skrivamo.
Ali oni i dalje djeluju.
Upisuju se u naše tijelo.
U naše držanje.
U naše odluke.
U naše odnose.
I ponekad ih prepoznamo u pogledu druge osobe,
u određenoj situaciji ili u slici. Jedan rad u ovoj izložbi nosi naziv „my mother and I“.
I taj rad ne postavlja ugodna pitanja. Govori o onome što smo preuzeli: o uvjerenjima, strahovima, granicama i predodžbama o tome tko smijemo biti - a tko ne.
O onome što se prenosi od roditelja, baka i djedova, od generacija koje možda nisu imale mogućnost ili hrabrost pogledati dublje.
I mi to često nosimo dalje - bez propitivanja i bez svijesti koliko nas to oblikuje, ograničava ili zadržava.
Ovaj rad suočava nas s pitanjem:
Što od toga je zaista moje?
A što samo branim jer sam to naučila?
Otpuštanje zvuči nježno.
Gotovo bezazleno.
Ali u stvarnosti - ono je radikalno.
Jer znači suprotstaviti se nečemu što je duboko ukorijenjeno u nama.
Znači prekinuti poznate obrasce.
Znači preuzeti odgovornost.
I znači prihvatiti da taj unutarnji put nitko ne može proći umjesto nas.
Možemo razumjeti odakle nešto dolazi. Ali mi odlučujemo hoćemo li to dalje nositi.
Ili ćemo stati upravo ovdje.
„my mother and I“ je taj trenutak:
Ne skladan prijelaz.
Nego unutarnji rez.
Točka u kojoj prestajemo nesvjesno ponavljati - i počinjemo svjesno birati.
Nismo toliko različiti koliko mislimo.
Svi smo obojani istim bojama - samo u različitim nijansama, intenzitetima i slojevima.
Sloj po sloj.
Iskustvo po iskustvo.
Sjećanje po sjećanje.
I upravo u tim slojevima nastaju moji radovi. Ne kao objašnjenje ni konačan odgovor, nego kao pokušaj da nevidljivo dobije oblik bez da ga zatvorimo u definiciju.
Ponekad tiho.
Ponekad sirovo.
Ponekad fragmentirano.
Ponekad proturječno.
Možda ćete se u nečemu prepoznati. Možda ćete osjetiti otpor ili nelagodu.
A možda ćete samo zastati.
I sve je to dio susreta s djelom.
Jer ono što ne želimo osjetiti
ponekad nam najjasnije pokaže gdje se u nama nešto pokreće.
Zato vas pozivam da ne samo gledate - nego da se zadržite.
Ne samo da pokušate razumjeti - nego da osjetite što se u vama događa.
Gdje vaše tijelo reagira?
Gdje nastaje napetost?
Gdje je nešto poznato - ili uznemirujuće?
Ostanite tamo još jedan trenutak, bez potrebe da to odmah razriješite.
Jer upravo tamo počinje vidljivo.
Ne samo u slici - nego i u vama.
Nevidljivo nije odsutno.
Ono je prisutno.
Ono djeluje.
Možda ova izložba nije odgovor. Možda je stanje:
trenutak zaustavljanja i opažanja, u kojem nešto nakratko postaje vidljivo - a zatim nam ponovno izmiče.
Zahvaljujem svima koji su ove radove, svjesno ili nesvjesno, na bilo koji način oblikovali.
A posebno zahvaljujem svojoj majci, koja me inspirirala za rad „my mother and I“
i koja je imala hrabrosti krenuti vlastitim putem otpuštanja.
Jer tek kada počnemo otpuštati terete koje smo dugo nosili, osjetimo koliko se prostora u nama otvara i koliko lakši može postati naš vlastiti put.
Hvala vam što ste večeras ovdje i što ste spremni otvoriti se nečemu što se ne može u potpunosti objasniti.
DOBRO DOŠLI U NE/VIDLJIVO
