04/09/2026
D v i j e g o d i n e o d p r e m i j e r e!
VENICE FILM FESTIVAL
J O K E R: F o l i e á D e u x
(2024.)
„Posao umjetnika je podsjetiti ljude na ono što su odlučili zaboraviti!“(Arthur Miller), Jim Morrison ističe: Pogrešno je vjerovati kako je umjetnosti potreban gledatelj da bi postojala; film se vrti bez ičijih očiju i gledatelj ne postoji bez njega…i druga, Jimova, ništa manje važna misao – Privlačnost kinematografije leži u strahu od smrti!
Je li nastavak „Jokera“ ostao dostojan izvornog djela, kontroverznog hita iz 2019.!? Nominacija-Golden Lion for Best Film, dobitnik Soundtrack Stars Award za najbolji Soundtrack (Hildur Guðnadóttir ), je li redatelju Toddu Phillipsu to i bilo u planu, kako većina zajedljivih kritičara mrmore kao i za budžet od skoro 200 milijuna $, no za koje atraktivne dijelove filma???
Što ako je Warner Bros. dao tu kintu i ako je znao za konačan scenarij nastavaka? Vjerojatno je nastavak za širu publiku neugodan doživljaj, pretjerano samodopadan, razoružavanje njihove prijašnje fascinacije, is**trena parodija za pranje novca, a za one profinjenijeg ukusa i rakursa subverzivni nastavak, kraj uvjerljive priče jednog čovjeka u rijetkom blockbusteru koji riskira!
Radi li se o podcijenjivanju ili precjenjivanju publike, njihove mašte ili gluposti ili režiser inklinira takvoj vrsti razočarenja publike koja bi postala ekstremna, time i potpuno sigurna, i s tim fundamentalnim pečatom opasno se nagnuo nad tuđom prazninom, u pustoj želji da u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice; jer i to je taština. „Taština nad taštinama“, zar ne gospodine Danilo Kiš!?
Najveća podjela publike u 2024. i sva mržnja prema filmu, loše ocjene, i jezive procjene publike i kritičara, i pitam se, čega to ima „običnog“ u „običnom“ životu Arthura Flecka(Joaquin Phoenix) da bi to nazvali lošim? Na današnjem stupnju nedozrele sposobnosti, uznemireni duhovi bježe od tiranije „običnog života“, novog nalaženja, kao ponovnog prepoznavanja sebe, no „filmski gledatelji nijemi su vampiri!“; pa je za većinu gledatelja nastavak Jokera anti-film, suvišan, bespotreban nastavak jer u filmu se uvijek teži nekoj iluziji zbog koje se ta ista ekipa u njoj 'grca i utapa' dok redatelj ima sasvim dijametralnu želju, ispitati može li čovjek sa samim sobom biti sasvim otvoren, a da se ne izbezumi vlastite gole istine!?
Ovo je prvi nastavak Joaquina Phoenixa u njegovoj karijeri. Iako umjetnosti nije moguće nametnuti nikakve dužnosti; smješten je u državnoj bolnici Arkham, gdje kultni negativac Arthur Fleck čeka presudu o svojoj mentalnoj sposobnosti i javno „kasapljenje stoljeća“ za višestruka ubojstva( 5 plus 1 ), i još jedna transformativna izvedba; pothranjen, mršav, osamljen, tužan izmučen lik pod opijatima nalik ljudskom lešinaru, sumoran i tmuran, i kad je najsmirenija osoba, izrazito je sugestibilan i snažan u svojoj ulozi, poput luđaka koji je sve izgubio osim vlastitog razuma; još uvijek gladan ljubavi; njegovi dani u zatvoru nose biljeg nekog poganskog božanstva isjeckanog na sate; nije li to vječna težnja kinematografije kako bi nas konstantno vraćala 'animi', vjeri u materiju, koja svakoj stvari daje osobitu božanstvenost i u svim filmskim bićima vidi bogove!?. „Samo jednom je htio znati kako je osjetiti to – biti hranjen s toliko ljubavi da ne bi mogao podnijeti više….samo jednom!“
U represivnom zatvorskom sustavu nije mu potrebna uloga Jokera, ostao je Arthur; u tom sustavu odmorio se od svih zlostavljača oko sebe baš tamo gdje se još dobro drži neistrebljenost spomenutog divljenja, a tablete koje navodno guta, istrošene su i budalaste poput klasičnih bogova. Shvaća, mora postati dovoljno jak da zavoli sebe i svijet, a opet dovoljno prazan sjesti za isti stol s njegovim najgorim užasima.
Joker je ozbiljan film, „iako i smijeh…koji tinja u svemu!“ ruši naše stereotipe i očekivanja, film s više slojeva, alegorije na sadašnju životnu i političku situaciju, film duše i ljudskosti, istine i pravde, film koji vrši demontažu svih sustava pa i našeg osobnog sustava vrijednosti koje su nam usađene programom odgoja, koje smo pokupili od svakog i u kojima je najmanje nas. Ali većina publike obožava pojam „konfuzija“ , a ona je riječ koju su izmislili za red koji ne razumiju…jer ako smo prihvatili Jokera onakvog kakav jest, imamo li dovoljno razumijevanja i ljubavi, sposobnosti i spremnosti, omogućiti onome do kojeg nam je stalo u filmu da bude ono što je izabrao za sebe, bez ikakvog inzistiranja da ja ili „Vi“ kao gledatelji budemo zadovoljni!? Je li to taj moment kad želimo izaći iz kina, ne sluteći kako je svaki rastanak, rastanak od nas samih kakvi smo nekad bili…samo zato što se Joaquin Phoenix odlučio za Arthura, izraziti svoju osobnost dok se danas svatko boji samoga sebe!? Čini li se taj zaokret poput Jokerovog rekvijema; „Arthurova Ilijada i Odiseja“ što sama u polutami pjeva vlastitu tugu, ne i gnjev!? Naravno, sve zavisi o frekvenciji treperenja tuge. Na određenom nivou tuga je poetična, na drugoj poetična i muzikalna. „Tuga priziva ljepotu da bi u nju pretočila prazninu, kaže Ciceron!“
U zatvoru su vidljivi odbljesci crvene i zelene svjetlosti, njegove boje kao Jokera; Državnoj bolnici Arkham koja nije ni ludnica, ni bolnica, ni zatvor; sanatorij u kojem glazba služi u terapiji( u svojstvu pokretača svjesnosti ), nalaze se zatvorenici/bolesnici u različitim odjelima A, B, E, kao i u životu.
Arthur je u zatvoreničkom odjelu E, dok oni u odjelu B muziciraju, no ponekad samo jedna osoba nedostaje, i Arthurov svijet ostaje pust! Zatvorski čuvar Jackie Sullivan ( rafinirana uloga Brendana Gleesona ) omogućava mu odlazak na glazbenu terapiju, gdje upoznaje manipulativnu Lee/Harley( Lady Gaga) i njegova se duša budi i počinje pjevati, nije više sam, tuga se povlači. Tamo se Arthur koji je postao psihopat zbog svog društvenog okruženja zaljubi na prvi pogled u lažnu piromanku Harley „Lee“ Quinn; nije to bio baš 'onaj' nepojmljiv božanski susret njihovih očiju, ipak 'nešto' od zajedničkog pogleda u beskraj, temelj svakom sporazumijevanju a tome ne prethodi ništa slično stoga nema nikakav racionalan odgovor; bezgranično zbunjen, zaslijepljen, doveden do slijepog čuđenja i us**ta, do maloumne tuposti za koju se čini da sa srećom teško može imati išta zajedničko. Njegova masturbacija srca odjekuje poput zvukova u toj sumornoj katedrali u kojoj snimatelj Lawrence Sher uživa u zapanjujućim vizualnim perspektivama, briljantno koristeći 'šamanski' ples svjetla i tame do krajnje ogoljenosti, „ispuhujući srž iz kostiju“ da ne preostane ništa do li izdvojeno, ljudsko, smrvljeno, neponovljivo Arthurovo „ja“, spoznaja života kroz spoznaju smrti sebe kao Jokera; upravo je to privlačnost kinematografije i straha od smrti, imenovane rep**acije koja nije ništa drugo nego ono što drugi misle o njemu ne zanemarujući brigu o vlastitoj svijesti, uz još bravurozniju glazbenu partituru Hildura Guðnadóttira, zajedno podižu cijeli film poput pravih nasljednika alkemije, posljednje erotične znanosti…kako si samo u pravu Morrisone!
Harley Quinn i njeno izvlačenje iz dimenzija DC Comicsa jest fascinacija pojavom Jokera. Ovdje je u svojstvu pokretača svjesnosti o vlastitoj snazi, simbolizira publiku, najbolju nesposobnost drugih da ne vide čovjeka već samo njegovu ulogu - Jokera; željna pažnje i vlastite eksponiranosti a Joker je upravo sredstvo za to pa nastoji utažiti žeđ u okrilju sebi slične zvijeri koja se dobro nasrkala očaja; u tom „ludilu u dvoje“ želi udahnuti svoju dušu Arthuru, na njega utjecati kako ne bi imao više svojih misli, kako ne bi izgarao više od svojih urođenih strasti i borbe za svoju osobnost, njegove vrline i spoznaje prestaju biti njegove, postaje odjekom tuđe glazbe( zato tako loše i pjeva u vlastitim živopisnim halucinacijama od 16 glazbenih izvedbi ) jer glumi ulogu koju više ne želi i ulazi potpuno otvorenog srca u njenu pjesničku svijest koja je smotana poput pijane zmije u njezinu srcu i upravo je muzika ona koja jedino tješi, ali otvara više rana! I ono što mu jedino preostaje izrazio je Samuel Beckett – When you're in the s**t up to your neck, there's nothing left to do but sing!
Mjuzikl u filmu nije slučajan, on je onaj pjev koji čuči u svakom od nas, samo ga nikad ne puštamo na svjetlo dana. Arthuru se otvara neobičan i kontradiktoran krajolik oživljen plesom podsvijesti, i tu nailazim na stvarnu težinu trenutka, veličina pjesničke spoznaje jest moći sabrati čitavu inkarnaciju u jednom zagušljivom, sumornom interijeru robijašnice i sudnice; kao da nema ni jednog trenutka koji nije htio zadržati, isto tako nijednog trena u kojem nije htio 'umrijeti'! Glasovi ulaze u lanac istine dok se ne zatvori jednostavan smisao opstanka ljudskog; ljubavni pjev koji Flecku pomaže da stvori i zavoli novog Arthura koji demontira fikciju Jokera. I zato nam redatelj pruža nastavak prvog filma, jer smo ga upoznali, ali ne znamo tko je Arthur, znamo samo slijed događaja koji je prethodio Jokeru, koji postaje junak masa. Mase nikad ne misle, nikad ne pitaju, nikad ne promišljaju, mase uvijek slijede i urlaju i Joker je savršen idol za njih. Iz istog razloga gledatelj ulaskom u kino očekuje Jokera i razočara se kad dobije Arthura, kao dijete kad ne dobije svoju omiljenu slasticu. Zato pjevanje iz svjetova podsvijesti dobro funkcionira u prvoj polovici filma, glazbene izvedbe pokreću priču, pjesme su dobro odabrane, daleko od nabacanih ali kako odmiče film ponešto razvodnjavaju radnju filma zbog sve učestalijeg ubacivanja…za numeru ili dvije previše je vremena posvećeno muzikalnom aspektu; izvedbe namjerno postaju sve manje glamurozne, glamur se sahranjuje kako bi se pokazalo ono što nije glamur – persona Arthura i to izaziva razočarenje kod šire publike, dakako, naglasak je na unutarnjem životu glavnog lika, a iščekivali su izvanjsko ludiloooooo!
Koliko je Thomasu Mannu bilo potrebno napisati( jedan dan svakodnevice, tjedan ili tri mjeseca, to nikada nećemo znati! ) – Ljubav nije ništa ako u njoj nema ludila, nepromišljenosti, ako nije zabranjena, ako se boji lošeg, inače je to samo slatka vulgarnost prikladna da posluži kao tema za 'naivne pjesme'.
U „Lasèque – Falret“ sindromu radi se više o „zabludi“ nego o ludilu; oboje upadaju u iluziju; Arthur, prvi p**a zaljubljen u ideju osobe koja ga prvi p**a 'prihvaća' i 'voli'( podršku nije imao ni od majke koju je ugušio jastukom ), a ona se zaljubila u pojavnost Jokera, željela je konačni, prekrasan čin ljubavi u kojem bi oba partnera postali plameni kotač, tobogan smrti, dinamit za linearnu povijest( što je najgore, u filmu nema istinske iskre između njih tek neporeciva privlačnost gdje pjesme i performanse odlično odražavaju kaos u njihovim umovima, ipak dovoljno jake kako bi podržale dobar scenarij i samoizgaranje jednako subverzivno poput izvornog filma, koji je bio „svježi zaokret u žanru“.)…kao da Kafka tmurno izgara kroz Arthura prema Lee/Harley, plamen koji se povlači užarenim rečenicama nalik Pismima Mileni Jesenskoj – For myself I am too heavy, and for You too light!
Upravo zbog toga prevladavaju krupni planovi – izravno uranjanje u Arthurov razmrcvareni emocionalni svijet i njegovu psihu, divlja energija prvog filma postaje sve smirenija kako se dovršava njegova samospoznaja. Glazba Hildura vješto je spojena sa glazbenim numerama, kombinacija glazbe i zvučnih efekata čini ovaj soundtrack neponovljivim, impresivnim.
Pitam se da li filmu nešto ozbiljnije nedostaje? Malo toga! Situacija u sudnici je suhoparna, dosadna, klišeizirana, i pokazuje kako sustav doista funkcionira, iako redatelj upravo u sudnici pokušava prikriti neobičnu nestabilnost, nedostatak uvjerljive napetosti u samom glavnom liku koju izvlači scenom iznenadne eksplozije. Lady Gaga je žena, pjevačica, glumica koja bi mjuzikl dobro odradila no kao glumica je preslaba ili nedovoljno iskorištena iako se trudi koliko može, ostaje po hipnotičnosti neusporedivo udaljenija od Phoenixa čija je izvedba Arthura Flecka ovdje nešto suzdržanija, ali nimalo manje uznemirujuća i očaravajuća.
Fascinantan nastavak u vrlo dobroj režiji, odlična fotografija, utjecaji iz prvog dijela ostaju i prevladavaju u tonu i estetici uz nezaboravnu glazbu premda je kostimografija i koreografija bez sjaja i dizajn drastično smanjen.
Može se i ovako reći: likovi u filmu postavljeni su kao triggeri. Svi „pomoćni“ likovi u filmu Arthuru pomažu na putu pronalaska sebe, postavljeni 'okidači' za male i velike pomake u otkrivanju istinskog Arthura u apsurdnom okruženju zatvora. Trenutak u sudnici kad otpušta odvjetnicu Maryanne Stewart( Catherine Keener) koja za njega kao podvojenu ličnost traži način da ode u „humaniji“ zatvor/ludnicu, a ne u smrt, je trenutak njegovog potpunog prihvaćanja sebe i spoznaje da nam nitko ne može pomoći osim nas samih. Drugi takav trenutak događa se u taksiju kada ga nakon bombaškog napada na sudnicu spašavaju fanovi Jokera, ali on ne želi biti spašen na takav način, ne želi više biti Joker, izmaštani lik, Arthur je postao Arthur i sam je na tom putu.
Scena s Lee/Harley na stepenicama daje zadnji pečat da smo sami na našem putu spoznaje, da nam vjera u drugoga donosi igru koja nije naša, jer ni pravila nisu naša, pravila ovise o iluziji drugoga o nama.
Anarhični komad kinematografske pobune, Arthurova konačna odluka predstavlja autentičnost života u ovom matrixu, donosi samoću, a ponekad i smrt( ima li se što više reći!? ) dok se u pozadini kadra, uglavnom zamagljen, očituje jedan od zanimljivijih završetaka, značajan karakterni trenutak…osmijeh Jokera rađa se na brutalniji način…na drugom licu!
Jim Shinebird i Blaženka Slovenec
