03/06/2026
Nisam naučio na rani izlazak. Nebo zašećereno bijelim oblacima, hoću zabit lice u šalicu kave, sjuriti bos u toplu Kupu, nahraniti muljevito dno. Gema je u 7. 30 prazna, taman raspoložen jer nisam pojeo prvi obrok. U samom ćošku kafića konobarica postavlja stolice i zelenkaste navlake. Mogao bih zijevnuti. Zagledam se u lica prolaznika. Pogureni, pretihi, preteški za moj skroman sustav vrijednosti . Njihovu šutnju ne razumijem, a niti meni riječi baš ne distribuiraju pupčanu vrpcu u 8000 primjeraka. Jebiga, ljude baš i ne volim! Bespomoćan poput zlostavljana djeteta prihvaćam Foo Figtersov Everlong u slavu sjećanja na bizarne košmare, armiju sjenki u kutu mamurnih očiju. Malobrojni se okreću, satrveni nikoga ne čuju. Finiji i suhonjavi presavijaju novine u minimalizmu dobrodošlice, tipična znatiželja pjesničke poze odzvanja betonskim pločicama. Skinem izlizane isusovke i ispružim noge na mekanoj stolici. Plitka, spora, Kupa, modrozelena kao karmička tetovaža na kičmenom stablu, lagani otkucaji na koricama knjige silovane riječima, „ jednog umjetničkog djela, ili koji tome teži, ne treba nikakva prethodna najava!“ Običavam spavati do 12h! Podizati purpurne valove išibane sjedinama u toj kristalnoj dogmi djetinjstva, konsenzusom oba roditelja prešutno prenesenu u ove razvikane tridesete u kojima istežem nikada do kraja obrisano, svrabljivo dupe. U udobnoj stolici, otkidam ticala, gurajući ih pod čistu pepeljaru, metke koje ću podvući pod vjetrobransko staklo nepodrezanih noktiju! I opet će početi kiša! Nisam bio sasvim načistu što radim. Šutim i uživam, razmišljam o Šutnji koja se zaljubila u Nju. Zabacujem glavu prema božjem plavetnilu, njuškam po zraku ne bi li nanjušio mučninu Herbosa, lukave, smrdljive zvijeri od koje dobivam mrenu na očima i kurcu .Visoko gore, neka ptica zavukla samoću ispod modrog pokrivača. Čudi me odsustvo erekcije u točnosti detalja. Trag svijetla projuri preko stropa. Namjestim kauč, s pripijenim butinama zaserem školjaru, istuširati hladnom vodom, progutati desetak stranica knjige, jedne od četiri koje obično prelistavam tokom darovana dana i svijet savršeno funkcionira, naravno s tom rutinom ili neispeglanim formularom prisile nastojim profijukati niz strme stube, pa udariti ulicom Lipa do pekare, uz bok mašineriji grada koja mi nevoljko isporučuje siluetu crnokose duše.
Evo je! Kao čir što odbija rastopiti nalokano samoljublje, prkosno povećava svoje trpko shvaćanje na želučanom zupčaniku, probada jutarnji mir posrebren omotima zdenka sira. Bože, kako može tako smireno hodati svjesna svakog mišića na tijelu!? Spokoj ili hladnoća satkana od rezignacije...uzgajanje brončanog mesa za poglede drugih žena...mužjaka... uživanje u sebi...ili? AKO TO NISU U STANJU UČINITI APAURINI... BOŽE, BLAGOSLOVI ZEMLJU KIŠOM PRAXITENA!!! Bez osmijeha prilazi Tea, ne znam osjećaje koje cmolji sekundarno, osjetljivije obrijano lice njezina međunožja? Ipak, mumificira ga bijela trenirka s crvenom trakom, mora da sam vjeroučiteljici sugerirao na prošlom hodočašću – Dedere, navuci trenerku pa da odradimo tu trafiku na autobusnoj! – Uuuaaaaaaaaaaa...spokojan, polako podižem kanader sperme, primičem koljena stigmatizirana betonskim haklom, buja barakude uzavrele žuči jer njezina dva velika kvrgava krumpira, na svu sreću ne snalaze se najbolje u tankoj, pripijenoj najlonskoj... jeah...jeah... u svjetlosnom grudnjaku započinje uskovitlana igra sjena. Niti daška vjetra. I ne treba, ponio sam knjige, nakon kave otprdit ćemo u knjižnicu, guštati „sentimentalnu šetnju grobljem“, zatim dobra jebačina...i tko zna!?
- „Eeeeee...dobro da si došla...slušaj ja sam hteo i ranije to da rešim...ali evo može i sad...OVO JE MOJA NOVA DEVOJČICA! Slušaj... Među nama više nema fluida...znaš ja sam rešio da te otpustim!“ – pikiram u pravcu žene koja prolazi, pogrbljene, blijede starice. Tri prepune plavkaste kese praznih boca čvrsto drži u jednoj ruci. Iscrtane podlaktice napeto gleda u pločnik. Drugu ruku, sretno zamahuje, ovaj svijet, život, kao da treba prošetati.
- Munje!
- Još uvijek u formi... Mala! – zagleda se u otrcane knjige i sjedne nasuprot meni, leđima prema široku koritu jedva zaražene rijeke.
- Autobiografija jednog Yogija i ...škrti Kosinski!
- Umiješ riječima!
- Samo tvoje ogledalo... Srce.
- Znaš, zbog čega volim žene... tragačice za dobrom knjigom!? -
Samo sjedi tako, ne govori zamišljena u svojoj ljepoti. - Čitanje podrazumijeva napor, napor podrazumijeva ozbiljnost, začuđenost, pa i mrštenje...tvoje... izbombardirano iznenadnim spoznajama... lice narušeno mudrošću...i stoga...zaljubljen sam!
- Kompliment za komplimentom!
- Vidiš...dobro sam se izvukao!?
- Vidiš, ja ti ne trebam pušiti k***c da bi ugledala tvoju iskrenost. Dovoljno ti pogledam oči i...ti sebe sablasno izdrkavaš u ovo varljivo jutro!
- Baš mi je drago zbog tebe...
- HMMMMM...nikako ta dragost da pronađe puteljak do mojih grudiju!
- Obožavaš gledati vlastiti odraz u mojim zjenicama!
- Ljubavi, kako olako griješiš...samoljublje je bila uvijek tvoja zamagljena strana ogledala!
- Zato si htjela da se nađemo tako rano...mogla bi tako i do navečer!
- Ovako se bolje upoznajemo!
- Goetheovska ženska glavo!
- Dolph Lundgrenu s mozgom Bukowskog!
- Kad bi ukinuli paradoks...mogli bi se zavoljeti!?
- Polako, Dragi...premalo mraka u tebi poznajem!
- Hipnotiziraj me ljubavlju i poklonit ću ti natašte podsvijest, Mala!
- Ali...ti si sav podsvijest...
- Ooooooo...zar!?
- Tek zrno razuma na mojim grudima!
- Eto...tek zrno! Zrno razmaži... nisko guraj...još malo niže... i zrno će proklijati!
- Hajde...hajde idemo! – nataloži odjednom facu kao da se pošteno isprdio cijeli svijet ispred njenog profinjenog nosića. Zaudaram li ja, Kupa, njena pička!?
- Ma...gdje!??
Iz romana:
Jim Shinebird
NETKO DOLJE U TRAVI ME VOLI
