Otkucaj srca

Otkucaj srca O književnosti,poeziji,muzici,modi

Mira Stojković Stanojević,živim u Paraćinu,ul.Živke Petrović 7/3
Volim da čitam,da pišem i prozu i poeziju.Pišem kratke priče i pesme.

26/07/2026

NEPOSLATO PISMO PEROM DUŠE NAPISANO

Odavno ja pišem tajno pismo tebi,
i vreme je dane prestalo da broji,
da tajnu otkrijem oprostila ne bi‚',
obećala ja sam ostaćemo svoji.

Perom duše pišem te redove duge,
trepere mi slova pred očima mojim,
prepune su reči i suza u tuge,
rastanka se našeg ja više ne bojim.

U mastilo srca ja pero umačem,
pred očima magla i crvena slova,
u grudima jecaj dok u duši plačem,
zašto je prokleta naša ljubav ova.

Poslati ga neću jer zašto i čemu,
ne želim da srušim osećanja naša,
tajna ljubav gori u nama i svemu,
razbila se sreća k‚'o naprsla čaša.

Perom duše moje krvlju natopljeno,
ispisuje reči koje neće stići,
u meni si blago nikad prežaljeno,
ne možemo više jedno drugom prići.

Oprosti mi što ti ovo nikad neću reći,
što dobiti nećeš nikad ovo pismo,
znam da preko toga nikad nećeš preći,
šansu našoj sreći mi pružili nismo.

Neposlato pismo pišem perom duše,
u srcima našim sve isto ostaće,
dozvolili mi smo da nam snove sruše,
samo duše naše za nama plakaće.

Autor:Mira Stojković Stanojević

13/07/2026

NA DEDINOM PESKU

U dvorištu našem u hladu pod višnjiom,
gomila je peska stajala na travi,
deda je čuvao za buduće dane,
od cigala lepu česmu da naparavi.

Nije znao deda da će jednog dana,
njegov unuk Nidža,nestaško maleni,
što dedi dolazi i osmehom pleni,
od dedinog peska bojište da pravi.

Sa drugarom Dićom igrao se često,
na dedinom pesku gradove pravili,
sve uz pomoć vode,ručicama vešto.

U igri su bili složni kao braća,
dva jarana stara iz susednog grada,
al‚' je Dića morao kući da se vraća,
kad‚'majka pozove,kad‚' gusti mrak pada.

Proveo bi Nidža čak i celo leto,
došavši kod dede a i bake svoje,
i tetka je bila tu da ga pričuva,
ponekad kad crta davala mu boje.

Jednog letnjeg dana sastaše se oni,
na dedinom pesku da gradove prave,
a Nidža je doneo i kutiju neku,
iz nje je vadio na gomilu peska,
topove malene i konjicu celu,
puške,mitraljeze i vojnike prave.

I nidža i Dića složiše se jedno,
da od peska odmah zamak da naprave,
da podele vojsku sve jedno po jedno,
na dedinom pesku u hladu pod višnjom,
oni sami pravo,bojište da srtvore.

Niko znao nije šta oni tu rade,
da veliki boj spremaju,da zamkove grade.

Ćutke su gradili,zaneli se oni,
dve vojske su spremne čekale u hladu,
sa konjicom svojom i oružjem spremnim,
da im komandiri zapovesti dadu.

Maleni dečaci,ozbiljni su bili,
u nameri svojoj da zamak osvoje,
rovove od peska pravili su oni,
i da u njih smeste olovne vojnike,
i daju im znak,za početak bitke.

Odjednom sa peska buka se začula,
drugari su glasno glumili pucnjavu,
i uzvike vojske i povik na juris,
na dedinom pesku vodila se bitka,
uz dečiju vrisku,k‚'o pravu pucnjavu.

Ko zna do kad‚' bi oni tu bili,
da se sunce nije spuštalo sve niže,
kraj igre je doš‚'o a i ratu pravom,
jer mrak se bližio sve bliže i bliže.

Rastanak je doš‚'o, Dića ode kući,
deda Nidžu zove,vreme je večeri,
drugari se rastaše,sve dok dodje sutra,
da igru nastave u dedinom pesku.

Sreli su se opet od ranoga jutra,
i Nidža i Dića da nastave igru,
da sa vojskom svojom i konjicom pravom,
produže sa ratom i sa borbom teškom,
na istom ratištu u dvorištu našem,
u hladu pod višnjom u dedinom pesku.

Autor:Mira Stojković Stanojević

12/07/2026

ISTINA U VINU

U ruci mi čaša,
pola ispijena,
u ustima ukus,
dobrog starog vina.
Dogoreva sveća,
dok se kapi voska,
k‚'o suze slivaju,
još uvek te oseća,
moja duša snena.
Volela bih da me,
tvoja ruka nina,
dok latice ruže,
u vinu plivaju.
Sve me ove noći ,
na tebe oodseća,
miris tvog parfema,
osećam u zraku.
Nedostajes duši,
ona te oseća,
senku tvoga tela,
nazirem u mraku.
Dal‚' to budna sanjam,
u pijanoj noći,
tabakeru tvoju,
još drzim u ruci.
Dok dim cigarete,
pravi kolutove,
da živim bez tebe,
ne znam dal‚' ću moći.
Sve je noćas lažno,
senke iz podsvesti,
u vinu istina,
privid sreće stvara.
Znam da više nikad,
meni nećeš doći,
pijani um često,
istinu zavara.

Autor :Mira Stojković Stanojević

06/07/2026

TI SI MOJ MIR I NEMIR

Sve si u meni postao ti,
onog trena i onog časa,
i svetlo i tama i dobro i zlo,
u duši mojoj oluja prava,
od misli mojih kovitlac praviš,
k‚'o more plavo kada talasa,
noćima budna danju pospana,
pa ne znam šta je to,dal‚' san il‚' java?

I telo moje zadrhti često,
blizina tvoja mi unosi nemir,
ali tvoj glas i oči tvoje,
dodir usana vraća mi snagu,
da li sa tobom ili sa sobom,
borim se često da vratim mir,
jer niko ne zna tako da laže,
dok ljubiš mene, jedinu dragu.

Srce mi kaže šta istina nije,
da sam ja jedina na ovom svetu,
razum se bori da laž razotkrije,
da nisam sama u igri ljubavi,
duša me moli da te se okanem,
da samo pravim još veću štetu,
ali kad‚' sama sa sobom ostanem,
osećam samo da ti si pravi.

Vreme prolaz a ja sam u krugu,
u iluziji od života živim,
nemam načina a nemam ni snage,
ne mogu zbog toga da zauvek odem,
osećam tugu i bol u prsima,
kako zbog toga tebe da krivim,
kad‚' sebi samoj skraćujem život,
kad svoje dane i noći kradem.

Htela bih jednom da iskren budeš,
i da mi sve u lice saspeš,
ne bojim se istine i kad‚' je gruba,
da kraj je svemu,da sve je gotovo,
ne okreći glavu,neću plakati,
kad‚'jednom od mene zauvek odeš,
nemiru moj i moje duše,
vrati moj mir i srcu mome,
jer to je najbolje,
jer to je pravo.

Autor :Mira Stojković Stanojević

05/07/2026

OTKUCAJ SRCA

Otkucaj srca se čuje,
dok život kola venama,
misao kosmosom putuje,
mesec se krije medju stenama.

Ja bilo osećam tvoje,
u ruci što na grudima počiva,
i njome stežem sve moje,
dok mi glava na ramenu sniva.

Duša mi otkucaje broji,
srca moga i tvoga,
dok je ljubavi naše u nama,
život je najveći dar od Boga.

Otkucaj tvog srca u meni,
ljubavna je pesma najlepša,
kaže da dao si sve ovoj zaljubljenoj ženi,
da ono što struji u nama,
tajna je samo naša.

Sve vreme ovog sveta,
u otkucaje srca je stalo,
dok naša ljubav živi i cveta,
srce je moje u tvoje stalo.

U jednom telu sa srca dva,
i dve duše postoje,
svaki otkucaj pesma je nova,
što pevamo je oboje.

Autor: Mira Stojković Stanojević

05/07/2026

OTKUCAJ SRCA

Otkucaj srca se čuje,
dok život kola venama,
misao kosmosom putuje,
mesec se krije medju stenama.

Ja bilo osećam tvoje,
u ruci što na grudima počiva,
i njome stežem sve moje,
dok mi glava na ramenu sniva.

Duša mi otkucaje broji,
srca moga i tvoga,
dok je ljubavi naše u nama,
život je najveći dar od Boga.

Otkucaj tvog srca u meni,
ljubavna je pesma najlepša,
kaže da dao si sve ovoj zaljubljenoj ženi,
da ono što struji u nama,
tajna je samo naša.

Sve vreme ovog sveta,
u otkucaj srca je stalo,
dok naša ljubav živi i cveta,
srce je moje u tvoje stalo.

U jednom telu sa srca dva,
i dve duše postoje,
svaki otkucaj pesma je nova,
što pevamo je oboje.

Autor:Mira Stojković Stanojević

04/07/2026

RIZNICA BOGATOG UMA

U riznici našeg uma leži,
svo bogatstvo ovoga sveta,
sva znanja o lepoti života,neistražena,
sve priče neispričane,
o veličini ljubavi,snage i vere.
Božijom snagom vodjene,
sve prohujale zime i leta,
sva mesta našeg srca,
gde ostaše naša jutra,
i naše noći snene.
U našem umu boravi,
jasnoća misli naših,
ispisana rukom našom,
i mastilom našeg pera.
Emocija duše naše,čista i lepa,
k‚o pupoljak ruže što s‚'prolećem,
ranim cveta.
Ta riznica našeg uma,
što jednakim ritmom,
našeg srca kuca,
posuta je mudrošću vekova davnih,
i prašinom kosmičkog praha.
Govori o prošlosti našoj,
i životu predaka naših,
o mukama duša njihovih,
što boriše se na poprištu života,
bez straha.
O stazama kojim su hodili,
o barci kojom su brodili,
o stopama što nogama svojim gaziše,
kroz zemlju,vatru i vodu,
Sve snove i nade njihove,
čuva ta bogata riznica našeg uma,
vekovima sačuvana sećanja,
na njihove borbe i patnje.
Za nove generacije što dolaze,
da nepravdu u pravdu isprave,
da snagom volje svoje,
odagnajau sve davne boli i strahove.
U dušu se bogatstvo uma,
vekovima davno izlilo,
da s‚'Božjom pomoći,
ovim svetom hodimo,
da gajimo u srcima našim,
ljubav,veru i nadu,
i sve što je nama i istini,
na ovom svetu milo.
Da čuvamo sve te,dragulja vredne,
veru u bolje sutra i sve ljubavi naše,
sve ono što se u dubini duše skrilo,
što od svetlosti sunca sakriveno beše,
a nekada je tako,dragoceno bilo.
Neka nas naše noge nose,
putem budućeg druma,
neka nas vode misli naše,
riznicom bogatog uma.

Autor:Mira Stojković Stanojević

01/07/2026

Čarobna vila

Ogrnuta plaštom od ružičastog satena,
i dugom,talasastom kosom boje žita,došla je jedne noći u moj san nenadano,
od baršuna kao da je,bila je meka koža njena,sela je na moj krevet bez da me išta pita,
očima kao u srne,gledala me razdragano.
Bila sam u čudu a malo i u strahu,
prvi put vidim vilu u svom malenom životu,
još nikada videla nisam tako nežnu lepotu.
Rukom me svojom blagom,pomilova po kosi,
"Kako si malenamoja,"glasom ko pesmom upita me tada,
"Da li znaš ko sam,ja sam čarobna vila".
"Ja tebe poznajem,tako si dražesna i mlada",
gledah u čudu,otkud čarobna vila sada?Onda se setih,da je sigurno već i ranije bila,
kad je kod mene došla,dok spava pola grada.
Htedoh da pitam vilu;"Dali si stvarno čarobna?."
"Jer ako jesi,povedi me u tvoj svet sada"
"Želim da vidim gde živiš i sva ta mesta posebna.
Vila me pogleda očima svojim krupnim,
i reče mi glasom što kao muzika se sobom mojom čuje.
"Došla sam da te posetim i obećam ti nešto lepo,
bila si dobra to svi o tebi pričaju i tu sam da ti jednu želju ispunim,
koja će tvoje maleno srce da obraaduje."
"Sada moram ići jer evo bliži se zora,
a svaka vila pre zore pohitati kući mora."
"Ali ti obećavam
,da ću te voditi na jedno mesto prelepo."
"Jedne ću noći u san tvoj ponovo doći,
sa mnom ćeš kočijom na dalek put ti poći."
"Videćes veliku,najlepšu šumu nasvetu,
i mnogo vila,mojih sestara,što vence od cveća pletu.
"Kao krune na glavi nosiće venčiće svoje,
čućeš pesme koje vile u svom svetu poje."
"Sa rukom u ruci uhvatiće se u kolo veliko,
a ti ćeš sa nama igrati i bićeš srećna,onoliko."
Trgoh se naglo jer jutarnji pevac kukuriče,
da li to sanjam ili sam budna ili je bilo juče.
Setih se brzo da san to beše k‚'o java,
u san mi je došla čarobna vila prava.
Obećanje njeno pamtiću do sledeće noći,
kad‚' ću sa čarobnom vilom u vilinski svet poći.

Autor:Mira Stojković Stanojević

30/06/2026

ZABORAVLJENI KOFER

Nalazim se na pola p**a,
na nekoj raskrsnici svog života,
kao u nekom bestezinskom stanju.
Osećam kako mi telo u prostoru pluta,
osećam strah ali bojati se nije sramota,
znam samo da težim večitom trajanju.

Izmedju juče i sutra samo je danas,
možda čitav dan il‚'trenutak samo,
dok vreme curi neumitno,
kroz mali,stakleni,peščani sat.
Šta ostane iza prošlosti i iza nas,
jedan stari,zaboravljeni, kofer negde tamo,
sve je u njega odavno stalo,
spremam se k‚'o da idem u rat.

A kofer čuva sve te trenutke,
što krila sam negde u kutku svoje duše,
on čuva juče za danas,
da bi mi bolje bilosutra.
Čuva i čeka da ga setim,
u nekom kutku ćutke,
čeka da ga otključam,pre nego se snovi sruše
da vratim sećanje u neke prošle dane,
gde bejahu i moja radosna jutra.

Znam,šta sam davno u taj kofer spakovala,
sve svoje nade neispunjene
i svoje snove neostvarene,
sve boli koje ne prolaze,
sve dane što neumitno dolaze.
I svoje ljubavi kojima sam se radovala,
sve strasti jedne mlade,iskrene duše,
od laži neiskvarene.
Spakovan kofer čeka svog putnika,
a vozovi prolaze i prolaze.

Nije taj kofer zaboravljen slučajno,
ostavljen je da krije i čuva,
prošlost što više ne postoji,
ne želim da moje sutra osvane bez nade.
Ne zelim da se zbog svoje prošlosti,osećam očajno,
listoovi starih,požutelih kalendara,
otpadaju jer vreme neće da stoji,
ne želim da nestane naše juče,
da mi te vreme,tek tako ukrade.

Zatvaram stranicu jednog poglavlja,
čeka me jedno, sasvim novo sutra,
zaboravljeni kofer u kutku,zauvek stoji.
Ali u nove dane s‚'novim koferom idem,
i samo s‚'onim što stvarno valja,
čekaju me novi,uzbudljivi dani
i neka nova sunčana jutra,
zaboravljeni kofer ostaje u juče
a sa njim ostaje i sve što ne valja.

Autor:Mira Stojković Stanojević

27/06/2026

LJUBAV NE ZNA ZNA ZA GRANICE

Kad kažeš"ljubav",šta tačno misliš?
Na osećaj radosti ili teskobu u grudima?
Na suze sreće ili suze tuge?
Kakav to zanos stvara u ljudima,
prema nekome koga prvi put vidiš,
sa njom u mislima ne vidiš druge.
Srce se tvoje bori i brani,
od silne ljubavi što ga obuzima,
duša se tvoja njenom snagom hrani,
ne daš je nikome da ti je uzima.
I činiš često stvari nemoguće,
u vrtlogu čari i njenom ludilu,
misliš da s‚'uma silaziš od sreće,
pričaš što ne misliš kao u bunilu.
Na krilima njenim letiš k‚'o ptica,
i zvezde s‚'neba skidaš zbog nje,
a ne znaš da istina,njena je tanka žica,
jer kad nje nestane,nastupa kajanje.
Jer ljubav prava ispisuje stranice
života naših i onih koje volimo,
ali kad‚'je izdaš postavlja granice,
a onda drugim morem plovimo.
Mislili smo da granica nema,
jer nam se činilo da sve je moguće,
pravili kule od karata da večito traju,
ali ljubavi bez granica nigde nema,
od pravih cigala se zidaju kuće,
od lažnih ljubavi zamkovi padaju.
Zato se ljubav neguje i čuva,
od zlih očiju i nečasnih sila,
u kutku duše gde vetar ne duva.
Ljubav je jaka i kad‚' je mala,
sila je njena jača od života,
u zenicu oka ona bi stala,
bezgranična ljubav prava je divota.
Zbog nje se ratovi mogu povesti,
mostovi se ruše zbog zaljubljene duše,
samo se jednom,takva ljubav može sresti,
koja brane obara a granice se ruše.

Autor Mira Stojkovic Stanojević

Address

Ulica Živke Petrović 7/3
Paraćin
35250

Telephone

+38162417146

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Otkucaj srca posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Establishment

Send a message to Otkucaj srca:

Shortcuts

Share

Category